Wednesday, Apr 16th

Last update07:37:00 PM GMT

Dosije Agresija 1992-95 U Foči je radio pakao

U Foči je radio pakao

 

"U Foči je radio pakao'', rekla je dvanaestogodišnja djevojčica, Bošnjakinja, nakon što se izvukla iz Foče na slobodnu teritoriju. I to je najbolji opis onoga što su preživjeli Bošnjaci, posebno oni koje su četnici uhapsili i držali zatočene po mnogobrojnim tamošnjim logorima. Poseban teret preživjele su mnogobrojne zatočene Bošnjakinje, zatočene u nekoliko logora namijenjenih samo za žene, za njihova mučenja, silovanja, zlostavljanja i najbrutalnija seksualna iživljavanja svih vrsta. Po ovim ženskim logorima Foča je bila posebna u posljednjoj agresiji.

Imali su četnici i u drugim gradovima koje su okupirali svoje ženske logore, namijenjene za seksualna iživljavanja, ali ne u broju i svireposti kako je to bilo u Foči.

 

Fočanski logori

 

Najpoznatiji četnički logori u Foči bili su: Karamanova kuća, ženski logor u kome su vršena najsvirepija silovanja, čak i djevojčica od 12 i 14 godina; zatim nekoliko drugih kuća, u kojima su držane i silovane žene, a neke su čak razmjenjivane kao roba ili prodavane u Srbiju i Crnu Goru; više objekata u Miljevini korišteno je kao logor, jedan je i policijska stanica, i to su uglavnom logori za silovanje žena; DTV ''Partizan'' također je bio uglavnom ženski logor kroz koji je prošlo najmanje 300 žena, većina je silovana jednom ili više puta, a žene iz ovog logora odvođene su na Grebak da bi pregovarale sa Armijom BiH, ali su im zadržavana djeca kao garant da će se vratiti; magacin trgovačkog preduzeća ''Perućica'' u mahali Aladža, gdje je bilo zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka, a oni su prvo odvođeni u džamiju Aladžu gdje je u jednom danu bilo zatočeno više od 300 Bošnjaka; kasarna u Velčevu; kasarna u selu Pilipovići, gdje su zatočeni ubijani pred vodom za strijeljanje; školski centar u mahali Aladža, odakle su zatočeni vođeni na drinske mostove i klani; Šareni mejtef korišten je kao ženski logor za četnička orgijanja nad maloljetnim Bošnjakinjama i njihovim majkama; Buk Bijela, također logor za žene; više kuća i stanova u Foči; te najveći od svih, poznati KPD u Donjem Polju. Kroz sve ove logore prošlo je više hiljada Bošnjaka i Bošnjakinja, od tek rođenih beba do staraca na samrti.

 

U logoru KPD Foča ubijeno više od 400 logoraša

 

Mnogi spomenuti logori bili su dijelom i sabirnog karaktera, odnosno korišteni su kao prelazno riješenje tokom velikih hapšenja Bošnjaka. Nakon nekoliko dana neki od zatvorenih bili bi prebačeni u KPD, neki bi ostajali u ovim logorima, a neke bi puštali da se vrate kućama, a onda bi im kućama odlazili drugi četnici i ubijali ih, ili bi ih odvodili i klali na drinskim mostovima. Najveći logor bio je KPD Foča. Kroz njega je sigurno, dakle dokumentovano, na razne načine, od svjedočenja pa nadalje, prošlo 800 nesrba, uglavnom Bošnjaka. Međutim, slobodnije procjene idu i do cifre od 10 hiljada logoraša koji su prošli kroz ovaj logor. Raniji zatvor pretvoren je u logor za nesrbe, tj. za Bošnjake uglavnom 17. aprila '92. godine, a kao logor zatvoren je 10. oktobra '94. godine kada je razmijenjen posljednji logoraš Bošnjak. Sa sigurnošću se zna da je u logoru ubijeno 38 logoraša, i to uglavnom u upravnoj zgradi gdje su zatočeni mučeni, maltretirani i ubijani, te na obližnjem mostu na Drini. U evidenciji nestalih cifra je značajno veća, čak 341 zatočenik logora KPD odveden je navodno na razmjenu i od tada bi im se izgubio svaki trag. Ovoj cifri treba dodati i 12 logoraša koji su odvedeni 17. septembra '92. godine. Kasnije se saznalo da su korišteni za iznošenje municije i druge ratne opreme na srpske položaje, na brdo Stolac, u širem prostoru sela Previla. ''U novembru 1997. godine, poslije reintegracije spomenutog područja u sastav FBiH, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka iz masovne grobnice. Prema podacima koje je iznio sedmični list Ljiljan (19. 11. – 26. 11. 1997.) postojanje ove masovne grobnice i njenu lokaciju otkrio je Srbin Simo Mojević.

Bio je pred agresiju direktor osmogodišnje škole 'Sveti Sava' u Foči. Zajedno sa nastavnikom Danilom Marićem odgovoran je za sve počinjene zločine u području MZ Ustikolina i Jabuka. I tih zločina bilo je puno. Prema kazivanju spomenutog, logoraše je pobio autoprijevoznik Novak Blagojević, a zbog osvete za sina Zorana koji je nešto ranije poginuo na području sela Previla'', pišu u svojoj knjizi Preljub Tafro i dr. Bećir Macić. Iz logora KPD Foča 248 zatočenika je razmijenjeno. Za 63 ljudi rodbina tvrdi da su odvedeni u logor, ali nema evidencije ili nekog traga koji bi potvrdio da su i bili u logoru. Vjerovatno su likvidirani na nekom drugom mjestu, a ne odvedeni u logor.

 

Mučenje i likvidacija u KPD-u

 

Bošnjaci su u ovom logoru doživjeli razne oblike mučenja i maltretiranja. Do 20. maja '92. mučitelji i ubice u ovom logoru uglavnom su bili četnici iz Srbije i Crne Gore, a nakon toga upravu nad logorom preuzimaju domaći četnici. Tek tada je za zatočene nastala prava tortura. Većina zatvorskih mučitelja bili su Srbi koji su i ranije radili kao stražari ili su bili u nekoj drugoj ulozi u KPD Foča. Ni jedan zatočeni Bošnjak nije bio vojno lice, svi su bili civili koji su odvođeni iz svojih kuća, sa ulice, radnog mjesta i sl. Mučenja su vršena u upravnoj zgradi, u samicama, ali i sobi zvanoj ''smederevka''. Ubistva su vršena uglavnom noću i to u upravnoj zgradi ili na drinskom mostu u blizini logora.

Osim mučenja i ubistava u samom logoru, logoraši su korišteni i kao živi štit na ratištu prema Goraždu. Četnici bi stavljali logorašima eksploziv na leđa, vezali bi im ruke, a onda bi ih tjerali da idu ispred njihovih snaga prema slobodnoj teritoriji Goražda. Četnici su, također, od logoraša uzimali krv za svoje potrebe, odnosno za svoje ranjenike. Logoraši su Srbima služili i kao ''čistači mina''. Naime, četnici su se kretali po planini Zelengori i u strahu da im branitelji koji su se krili po ovoj planini ne bi postavili mine na puteve, oni su koristili logoraše da idu u automobilima ispred njih. Ako bi naišli na mine, stradali bi logoraši. Zna se da su čistači mina bili Hamed Čelik, Goran Kukavica i Šaban Karup. Svoj praznik Vidovdan, 28. juna '92. godine, Srbi su proslavili ubistvom veće grupe logoraša na drinskom mostu. Logoraši su korišteni i za sve vrste teških fizičkih poslova, od rada u rudniku Miljevina, preko rada na utovarivanju opljačkane imovine Bošnjaka ili nekih preduzeća, te raščišćavanju ruševina Aladža džamije, do nošenja municije na borbene položaje.

U ovaj logor dovedeni su i Bošnjaci koji su bili izbjegli u Crnu Goru pa ih je tamošnja vlast pohapsila i predala Karadžićevim zločincima. Također, u ovom logoru boravili su i bošnjački politički lideri iz crnogorskog dijela Sandžaka, uhapšeni u montiranom političkom procesu 1993./'94. godine, kada im je na teret stavljen pokušaj navodnog oružanog otcjepljenja Sandžaka od tada SR Jugoslavije.

 

Zatvorski mučitelji

U mučenju i ubijanju logoraša naročito su se isticali stražari unutrašnjeg voda: Milenko Burilo Buši, Dragomir Obrenović Obren, Zoran Matović Zoka, Vlatko Pljevaljčić, Vitomir Mičević Vito, Radovan Vuković, Jovo Savić, Zoran Vuković, Milovan Vuković i Savo Todović Bunda. Pored njih, u mučenju su se isticali i vojni policajci iz Foče, koji su uvijek, kad god bi to zaželjeli, odlazili u logor i tukli logoraše. Među njima su se najviše isticali braća Banović Branko i Danko, Dragan Đurović te Dragan Ćosović Ćosa.

 

Primjeri zločina u ženskim logorima

 

Što se tiče ženskih logora, nema preciznih podataka o broju logorašica i broju onih koje su silovane. Te logore smo pobrojali, a što se tiče torture koju su preživjele te žene, ona se teško može iskazati riječima. Navest ćemo primjer kroz zločinca Dragoljuba Kunarca, koji je od juna '92. pa do februara '93. godine bio komandant specijalnih izviđačkih jedinica. On je u svoj štab, inače smješten u kući Osmana Đikića, u kojem je boravio sa 15 do 20 svojih vojnika, dovodio zatočene Bošnjakinje iz logora ''Partizan'' svojim vojnicima na silovanje. Silovanja je i lično vršio. Osim u ovu kuću, Kunarac je odvodio Bošnjakinje i u Karamanovu kuću u Miljevini gdje su također silovane. Prilikom silovanja govorio je žrtvama da će rađati djecu a da neće znati ni ko im je otac. Neke od žrtava imale su samo 12 godina. Neke od žena zadržane su u Karamanovoj kući i tu su bile stalno silovane, a pored te torture morale su održavati kuću za četnike. Drugi primjer je prodaja djevojčice od 12 godina. Nju je nakon više silovanja od strane nekoliko četnika prodao Radomir Kovač drugom vojniku.