Thursday, Apr 24th

Last update07:37:00 PM GMT

Povratak UG Istočne Bosne Aladža Udruženje građana Istočne Bosne "Aladža"

Udruženje građana Istočne Bosne "Aladža"

Polovinom 1992 g. nakon okupacije cijele Jugoistočne Bosne (osim Goražda), u Zenicu je došao veliki broj izbjeglica sa tih prostora. U opštem haosu koji je tada vladao ukazala se potreba da se osnuje jedno udruženje koje će pomoći prognanim da se organizuju i poboljšaju svoje uvjete za organizovanjem kakvih - takvih uslova za život.

Počelo se skromno, a onda se formirala Skuština udruženja i formiran je Upravni odbor a za predsjednika je izabran Zuko Nusret porijeklom iz Strgačine kod Rudog.

Prvi zadaci Udruženja su bili sastavljanje porodica i skupljanje informacija i spiskova iz raznih gradova i povezivanje istih. U to vrijeme većina prognanika nije znala ništa o svojim najbližim, prijateljima,  rođacima, familiji i komšijama. Svaka informacija i uspješno povezivanje je izazivalo buru emocija i zadovoljstva koje je teško riječima opisati.

Veliku ulogu u medijskom smislu je odigrao i pokojni Viktor Šestan i opet koristim priliku da mu se i posthumno zahvalim za sve što je učinio za naš narod. Putem radio-amatera i radijskih stanica, telefonima, faxovima i svim mogućim načinaima objavljivani su spiskovi iz raznih izbjegličkih kampova do kojih smo mogli doći.

Kompletna pošta iz raznih krajeva se uglavnom odvijala preko Udruženja. Izvjesni Smajo (mislim da je iz Rudog) je često prelazio Grebak i dolazio bi u Udruženje. Tom prilikom bi donio brdo pisama i isto tako odnosio za Goražde. Kažu da je u Goraždu znao sjesti na onaj plato preko puta hotela "Drina "i kao pravi poštar objavi glasno:

"Stigla pošta iz Aladže".

Začas bi se oko njega skupila povelika grupa ljudi u nadi da će dobiti neko pismo. A on je dijelio strogo provjeravajući identitet (naročito kako je bilo novaca) da slučajno ne bi došlo do greške.

U daljem radu Udruženje je pokušavalo i koristilo svaku mogućnost da uputi pomoć gdje je bila najpotrebnija.

Tako je u jednoj akciji skupljena pozamašna količina lijekova i upućena na Grebak a dalje po potrebi u datom momentu.

U više navrata dijeljena je gardaroba prognanim (mnogi nisu imali ništa za presvući) koja je donirana iz raznih izvora a najviše iz Logističkog centra u Tarčinu i Pazariću. Ovim podjelama je obuhvaćeno oko 1500 prognanika što u privatnom, što u društvenom smještaju.

Formirane su komisije po kolektivnim smještajima koje su pratile i korordinirale u podjeli hrane i higijenskih potrepština u kolektivnim centrima. Posebno bih istaknuo saradnju sa direktorima škola u kojima su boravili prognanici i nihovom spremnosti da se prevaziđu problemi koji su bili mnogobrojni. Negdje su uslovi bili zaista loši i recimo jedan mali bojler na tri-četiri učionice sa po 40-50 ljudi, žena i djece. U par navrata su dijeljenje strunjače kao dušeci i podjeljeno je oko 200 strunjača.

Humanitarna organizacija "IGASE" je u nekoliko navrata donirala jednokratnu pomoć trudnicama i dojiljama u vidu mlijeka u prahu, pelena, flašica i dječije hrane, itd.

Tadašnja željezara "ZENICA" je u svom krugu, a na incijativu Udruženja, oformila par soba sa krevetima za oporavak boraca i naroda koji su otpušteni iz bolnice(radi prebukiranosti) a nisu imala dalji smještaj. Tu su boravili do oporavka i hranili se u željezarskoj menzi. I to potpuno besplatno.

Formirani su i paketi za porodice poginulih pa je samo u jednom navratu podjeljeno oko 53 paketa raznih potrepština koje su se tada mogle nabaviti od raznih humanitarnih organizacija.

U znak zahvalnosti Zeničkoj bolnici i osoblju koji su svojim zalaganjem spasili stotine života, Udruženje je jedne prilike doniralo bolnici oko 100 kg mlijeka u prahu, šalova oko 300 kom, sapuna oko 400 kom, te razna ortopetska pomagala koja su bila najbolje iskorištena na pravom mjestu...

Sakupljeno je oko 25 kg vune i naše vrijedne prognanice su isplele čarape, rukavice, šalove, kape i sve je otpremljeno u Istočnu Bosnu.

Takođe nam je "Zenicatrans" izlazio u susret, dajući autobuse za prebacivanje ranjenika, boraca, naroda na relaciji Zenica -Tarčin. Mi bi obezbjedili gorivo a oni bus. U to vrijeme je veliki problem bio prebacivanje putnika jer nisu postojale nikakve prevozničke relacije na tom pravcu.

Po jednom podatku koji je doduše vjerovatno nepotpun, na području Opštine Zenica boravilo je 2270 prognanika iz područja Jugoistočne Bosne. Od toga je bilo 950 muškaraca i 1320 žena.

Po školama i drugim kolektivnim centrima boravilo je 931 osoba, a u privatnom smještaju oko 1332 osobe.

Naravno ovi brojevi se iz dana u dan mijenjaju pošto su migracije brojne.

Napominjem da Udruženje nije imalo prihoda osim pojedinačnih skromnih donacija i članarine koju je plaćao onaj ko je mogao i imao srestava.

Mnogi koji su bili tada u Zenici će se sjetiti tog perioda i ovog Udruženja.

Nedžad Čengić