Saturday, Apr 19th

Last update07:37:00 PM GMT

Info Historija Privreda za vrijeme AU vladavine

Privreda za vrijeme AU vladavine

Promjene koje su nastupile u privrednom životu Bosne i Hercegovine poslije okupacije 1878. godine nisu u potpunosti mimoišle Foču, iako u cijelom ovom razdoblju u njoj nije podignuto nijedno značajnije industrijsko preduzeće. Oslonjeno na bogatu zanatlijsko-trgovačku tradiciju, fočansko gradsko stanovništvo postepeno se uklapalo u nove privredne tokove. Stari zanati su 100 godina prije okupacije počeli polako nazadovati ili potpuno nestajati, a trgovina se sve više okretala prema Austro-Ugarskoj. Poslije 1878. godine Bosna i Hercegovina uključena je (1879) u zajedničko carinsko područje Monarhije. To uključivanje u razvijeniji privredni sistem i široko otvaranje vrata poslovnim ljudima sa strane dovelo je do ekspanzije tržišta i robnonovčanih odnosa, a uporedo s tim i do razaranja esnafske i patrijarhalne tradicije. Proširenje tržišta u okvirima Monarhije, međutim, nije doprinosilo balkansko-orijentalnoj produkciji i trgovini. Politički i drugi motivi vodili su zatvaranju granica prema susjednim balkanskim zemljama u kojima su bosanskohercegovačke zanatlije i trgovci imali svoje tradicionalno tržište. Ova opšta privredna i društvena kretanja u zemlji nisu išla na ruku privrednom razvoju Foče i njene okoline, jer je ostala izvan dometa željezničkog saobraćaja koji bi omogućio eksploataciju prirodnih bogatstava (prvenstveno šuma, koje su prekrivale 60% fočanskog sreza) i privredno oživio čitav kraj. Zbog toga je Foča čitavo vrijeme austrougarske vladavine zadržala karakter trgovačko-zanatlijskog centra s jakim vojnim garnizonom i sreskim administrativno-upravnim aparatom.
Razvoj zanatstva u Foči imao je izuzetnu ulogu u njenoj historiji. Bilo je vrsnih majstora u raznim zanatima, ali je najviši domet postignut u obradi metala. Kvalitetom i ljepotom izrade izdvajale su se sve vrste noževa, koji su na balkanskom tržištu bili poznatiji od bilo kog drugog fočanskog proizvoda. Hamdija Kreševljaković je o tome pisao sljedeće: "Foča je bila osobito poznata po izradi noževa i po zlatarskom obrtu. Noževe su izrađivali muslimani. Tu su izrađivane sve vrste noževa, počev od handžara i jatagana do malih šklopaca. U tom obrtu fočanski su se majstori mogli jedino uporediti s majstorima Carigrada (...) Važnije porodice koje su se bavile ovim obrtom jesu: Bičani, Jagnje, Kadribegovići, Karabegovići, Kolubare, Krame, Letići, Masburi, Polje i Redže. Poneki članovi tih porodica produžili su zanat i poslije okupacije te od starih izrađevina pravili samo male, džepne noževe, ali su i njima davali oblike ubojitih dugih noževa prijašnjih vremena, jer je proizvodnja handžara i jatagana bila zabranjena".26

Kujundžijskim zanatom bavili su se Bošnjaci i Srbi, a kasnije samo Srbi. Zanimanje se prenosilo s koljena na koljeno u više porodica (Jeremići, Tošovići, Nikolići, Dragovići, Jaglučići i Kujundžići). "Poslije 1878. zlatarski je obrt u Foči spao na desetak dućana. Izrađevine fočanskih kujundžija su se raznosile po čitavoj Crnoj Gori i po dobrom dijelu Hercegovine, a poslije 1878. godine izvožene su i u Austriju, čime se osobito bavio fočanski trgovac Bećir Njuhović."27

Za veliki broj zanata koji su, uz modernu industrijsku proizvodnju, postali anahronizam, nova uprava nije pokazivala interesovanje i pustila ih je da propadaju. S druge strane, angažiranjem državnih sredstava, ona je namjeravala iskoristiti tradicionalni smisao domaćeg stanovništva za neke vrste umjetnih zanata, koje je trebalo organizirati na novim osnovama, tehnički dobro opremiti i radnoj snazi dati moderno tehničko-tehnološko obrazovanje. Na taj način bi se, uz korištenje tradicije i domaćih sirovina, obezbijedila egzistencija izvjesnom broju domaćih porodica. Namjere su bile dobre, ali nikada nisu do kraja ostvarene, jer briga oko spasavanja nekih umjetnih zanata i kućne radinosti nije bila svestrana. U okviru ove politike u Foči je 1887. godine osnovana Vladina radionica za inkrustaciju, koja je od 1892. bila filijala Ateljea za umjetne zanate u Sarajevu. Na čelo te radionice postavljeni su Risto Šundurika i njegov sin Arso. O ovoj radionici Alija Bejtić piše: "Nije to bila neka savremeno opremljena radionica, nego obični dućan u Donjoj čaršiji kraj Šehove džamije (s lijeve strane idući od malog mosta), u kojem su otac i sin i prije radili. Ime 'Vladina radionica' dobio je jedino po tome, što je Vlada davala neku potporu učenicima koji su učili zanat kod Riste i Arse. Arso je radio tu po starom načinu..."28

Jedan savremenik, Vid Vuletić-Vukasović, opisao je ovu radionicu u godini njenog osnivanja (1887) na slijedeći način: "Gazda radionice je i učitelj momčadi mladi Arsa Šundurika. On je naučio zanat od oca, a otac mu je pirlitao za turskog vakta oklope na puškama i na drugom oružju, te je taj zanat tjerao sve do okupacije. Sada narod ne nosi oružje, pa eto Šundurike vezu srebrom i tučom pir li tane (vezene) štape, cigarluke, itd., a to sve narodnim motivima (gdjegdje upada i arapskog veza), (vodicama, kukama, cvjetićima, babicama, sponama itd.). Šundurike su bili odlikovani na tršćanskoj izložbi, te im je u radionici u okviru spomenica. Rečene se stvari provađaju po svoj Herceg-Bosni, te su njihovi cigarluci cijenjeni kao i travnički, a u posljednje doba primaju narudžbine iz Beča itd. Iz Beča šalju preko obrtničkog referenta različitih prostih drvenih predmeta: ručica, nožica za kutije itd., a da ih spomenuti Arso Šundurika napuni, po svom ukusu, narodnim motivima".29

Iz opisa savremenika vidi se da je Radionica za inkrustaciju u Foči imala zanatski karakter. Imala je funkciju škole za obučavanje mladog naraštaja, a radila je prema porudžbinama Ateljea za umjetne zanate u Sarajevu. Za izdržavanje radionice iz sredstava zemaljskog erara isplaćivana je dotacija, koja je do 1909. godine iznosila 400 kruna, 1910. 500 kruna, a od 1911. do 1914. godine 600 kruna godišnje.30 Mada nemamo tačne podatke, na osnovu postojećih može se pretpostaviti da je u ovoj radionici, do prvog svjetskog rata, moglo biti osposobljeno oko 25-30 ljudi. U tome je bila njena osnovna namjena i značaj.

Sličnim poslom bavio se u Foči i Mustafa Letić, "čuven na daleko" po svojoj vještini graviranja arabeski na gvožđu, ali je ljubomorno čuvao svoju vještinu, pa kod njega niko nije izučavao zanat. Poslije 1878. godine, kujundžijskim zanatom u Foči bavilo se svega desetak radnji, smještenih u Prijekoj čaršiji, između Careve džamije i sahat-kule. Za vrijeme austrougarske uprave u gradu postoje svega dvije kazandžijske radionice. Prvu je 1889. godine otvorio Meho Hadžiahmetović, a drugu Smail Kašmo, 1907. godine. Obojica su rođena u Foči, a zanat su izučili u Sarajevu. Ovaj posljednji osposobio je trojicu naučnika - Avdu Balića, Memiša Kumru i Ahmeta Dizdarevića. Prvi je otvorio radionicu u Foči 1912. godine, drugi u Ustikolini, takođe 1912, a treći u Trebinju.31

Druga vrsta zanata kojim se uspješno bavilo fočansko građanstvo bila je prerada kože i krzna. Za njegov razvoj postojali su izvanredni prirodni uslovi i okolina bogata stokom. Tim poslovima bavili su se tabaci, sarači, čizmadžije i ćurčije. Najbrojniji su bili tabaci, koji su se i najduže održali.32 Za vrijeme austrougarske uprave tabhane su se nalazile uz Ćehotinu u samom gradu, nedaleko od Aladža-džamije.

U jednom izvještaju iz 1891. godine kaže se da u Foči ima pet tabhana, koje godišnje prerade 1.000 goveđih i 5.000 ovčijih i kozijih koža. Najveći broj kože otkupljivao je vojni garnizon u Foči. Ranije se u Foči prerađivalo dvostruko više ovčijih i kozijih koža, ali poslije okupacije štavljači koža došli su u nepovoljniji položaj od sarajevskih, visočkih ili travničkih štavljača, jer su, promjenom granice, njihove izvozne mogućnosti ograničene, tako da su proizvodili samo za podmirivanje lokalnih potreba. Stručnjaci su predlagali da se svakom od pet fočanskih štavljača dadne predujam u iznosu od 1.000-1.200 forinti za nabavku sirovine i da im se u Beču osigura tržište za njihovu robu po tamošnjim cijenama. To je bio siguran put da se sačuvaju od daljeg propadanja i prevaziđu proizvodnju za lokalno tržište. Ali, od tog prijedloga nije bilo ništa jer se Vlada odlučila da kožarsku industriju razvija u Jeleču.33Jeleč je bio jedno od većih naselja u fočanskom srezu, a poznat je po kvalitetnoj preradi kože. Po broju prerađenih koža nalazio se odmah iza Sarajeva i Visokog, a ispred Travnika, Foče i Jajca. U njemu se 1891. godine prerađivalo 6.000 ovčijih i kozijih koža, dok je ranije prerađivano četiri puta više (24.000 koža)34

Do okupacije Bosne i Hercegovine u Jeleču su se održale 4 tabhane smještene uz Krupicu. O jelečkim tabacima Hamdija Kreševljaković je zapisao slijedeće: "Zanimljivo je da je u svakoj tabhani bilo po devet suvlasnika (ortaka). Ovaj slučaj nije mi više nigdje poznat. Prema tome, ovaj je tabački odžak brojio 36 majstora. Poneki su majstori imali do 15 radnika. Uzmemo li da je svaki tabak imao po pet radnika, onda je u tom odžaku bilo zaposleno preko 200 osoba."35 Vjerovatno se većina ovih radnika samo uzgredno bavila preradom kože. Prema izvještaju iz 1891. godine, u Jeleču su radile tri tabhane sa 30 štavljača, ali od te tri dvije su bile pred potpunom obustavom rada. Tada je radilo svega devet štavljača i 15 radnika. Svaki zaposleni prerađivao je 600-700 koža godišnje. Bili su minimalno plaćeni. Uz hranu su zarađivali svega 20 krajcera dnevno, što je bilo 2,5 puta manje od najslabije plaćenih radnika u zemlji.

S obzirom na to da su jelečki štavljači imali najbolje prirodne uslove i da su proizvodili najkvalitetniju kožu, predloženo je da se u Jeleču podigne moderna fabrika kože. Prijedlog je ostvaren 1892. godine. Lokalni štavljači napustili su stare tabhane i zaposlili se u fabrici kao najamni radnici. Dvije godine kasnije fabrika je proširena. Njena godišnja proizvodnja iznosila je 80.000 ovčijih i kozijih koža, a uz to se dobijalo 70.000 kg vune. Činilo se da je ta fabrika u Jeleču bila dobar poslovni potez nove uprave, ali je ona zbog slabog rukovođenja radila samo do 1898. godine. Postrojenja su stajala neiskorištena punih 10 godina, a onda su ustupljena Ašeru Alkalaju, koji ih je instalirao na Mošćanicu kod Sarajeva.36 Prekidom rada fabrike u Jeleču nanesena je velika šteta lokalnom stanovništvu. Na pribavljanju sirovina i preradi kože imalo je posao oko 300 ljudi, koji su godišnje zarađivali 20.000 forinti, dok je čisti prihod čitave ranije produkcije iznosio 1.200 forinti. Nažalost, jedna dobra tradicija nije prerasla u novi kvalitet.

Fočanski kraj bio je poznat i po kućnoj proizvodnji tekstila. Tvornica ćilima iz Sarajeva osnovala je 1912. godine svoju filijalu u Foči. Takve filijale postojale su u više mjesta Bosne i Hercegovine. Osnovane su dosta kasno i radile samo do izbijanja rata 1914. godine.37

U prvim godinama okupacije Austro-Ugarska je posvetila veliku pažnju uzgoju i fabričkoj preradi duhana. Uvođenjem monopola, 25. decembra 1879. godine, ona je djelovala u dva pravca - na jednoj strani je nastojala da visokim otkupnim cijenama pridobije seljake za uzgoj duhana i da strogim mjerama spriječi njegovu privatnu preradu i krijumčarenja, a na drugoj da što prije stvori uslove za fabričku preradu u zemlji. Prva ulaganja u te poslove brzo su se isplatila. Već 1880. godine podignute su fabrike duhana u Sarajevu i Mostaru, a kasnije još dvije - u Banjoj Luci (1888) i Travniku (1893). Osim njih, podignuto je i osam otkupnih stanica i to pet u Hercegovini i tri u Bosni (Orašje 1888, Foča 1893. i Srebrenica 1897). Broj sadilica duhana stalno se povećavao, tako da je uprava mogla već 1883. godine, znatno sniziti otkupne cijene i uvesti strožije klasiranje.

Poseban privredni značaj za Foču i njenu okolinu imalo je sađenje duhana i podizanje otkupne stanice. U fočanskom kraju proizvođen je duhan slabijeg kvaliteta, čija je cijena prve klase iznosila 160 kruna po 1 q, dok je ista količina i I klasa hercegovačkog duhana plaćana 300 kruna. Bez obzira na to, prihod od duhana predstavljao je značajnu stavku u ukupnom prihodu čitavog kraja. Od 1882. do 1886. godine fočanski srez proizvodio je prosječno godišnje 317 kvintala, a od 1892. do 1896. godine prosječno 1.955 q godišnje. Ako se uzme da je prosječna cijena duhana po 1 q bila 120 kruna, onda je bruto-prihod 1895. godine iznosio 234.600 kruna. Prosječna nadnica kopača u rudniku Kreka iznosila je tada oko 2,5 krune. To znači da je prihod od duhana u fočanskom srezu bio jednak sumi od 93.840 nadnica rudara u Kreki.

Iste godine kada je otvorena otkupna stanica u Foči izgrađeni su duhanski magacini u koje je uloženo 21.910 kruna, a njihova dogradnja dovršena je 1910. godine uz ulaganje od 36.000 kruna. Osim prihoda koje je donosilo uzgajanje duhana, otkupna stanica u Foči zapošljavala je izvjestan broj radnika u toku cijele godine, a u sezoni i do 40-50. Godine 1904. zapošljavala je 27 domaćih radnika, a 1912. godine 47.38

Izvanredni prirodni uslovi koje je imao fočanski kraj za razvoj šumske privrede i drvne industrije ostali su neiskorišteni za svo vrijeme austrougarske uprave. Potkraj osmanske vladavine, u fočanskom kraju bilo je podignuto nekoliko pilana potočara, a 1885. godine zabilježeno je da fočanski srez ima 4 pilane na vodeni pogon, dok se 1910. godine spominje 8 takvih pilana. Njihovi vlasnici bili su domaći ljudi (Jovo i Aleksa Jeremić, Hasan Pilav i Hasan Karahasanović). Sve pilane su radile s po jednom pilom, od kojih je samo jedna bila okrugla. Ukupna investicija u njih iznosila je oko 8.000 kruna, tako da prosječno ulaganje po jednoj pilani iznosi oko 1.000 kruna. Očigledno, riječ je o malim pilanama potočarama ograničenog proizvodnog kapaciteta, sračunatog na podmirenje lokalnih potreba.39

Strani kapital, iako je bio veoma zainteresiran za bosanske šume, zaobilazio je fočanski kraj zbog udaljenosti od glavnih željezničkih pruga. Tek 1913. godine Akcionarsko društvo za iskorištavanje šuma i pogona parnih pilana, prije P. i C. Goetz i komp. dobilo je na submisijanskoj licitaciji dugoročnu eksploataciju šuma u fočanskom kraju. Ali, taj ugovor nije realiziran sve do kraja austrougarske vladavine.40

U privrednom životu Foče posebno i istaknuto mjesto pripadalo je trgovini. Smještena na trgovačkom putu od Dubrovnika ka Carigradu, Foča je nekoliko stoljeća bila u središtu kopnene razmjene dobara između Levanta i zapadnih dijelova Balkanskog poluostrva. Otuda je njeno stanovništvo, prolazeći sve periode prosperiteta i kriza ove razmjene, izgradilo poseban smisao za trgovinu. Nazadovanje starih balkansko-orijentalnih zanata i okretanje trgovine prema Austro-Ugarskoj Monarhiji prisililo je Fočake da se prilagođavaju novim uslovima.

Izgledi za budućnost naročito su se pogoršali poslije okupacije 1878. godine i to sa dva osnovna razloga: prvo, uključivanjem Bosne i Hercegovine u carinsko područje Monarhije prekinuta je njihova veza s tradicionalnim tržištem u Crnoj Gori i Srbiji i drugo, Foča je ostala udaljena od glavnih željezničkih pruga koje su čitav promet okretale prema Austriji i Mađarskoj. Razvoju fočanske trgovine išli su, ipak, naruku duga tradicija, bogata okolina i prisustvo vojnog garnizona koji je djelimično snabdijevala. Ovome treba dodati da je razvoj trgovine stimulirao i poreski sistem,jer su trgovci u cijeloj zemlji plaćali svega 3% poreza na čistu dobit. Osim toga, na inicijativu Zemaljske vlade, u Foči je 1906. godine osnovan Potporni fond za trgovinu i zanatstvo, koji je raspolagao kapitalom od 9.000 kruna. Međutim, značajniji od toga fonda bili su Sreski potporni fond, s kapitalom od 83.050 kruna i Kreditni fond, s kapitalom od 400.000 kruna. Njihova namjena je bila da kreditiraju zanatstvo i trgovinu, a ovaj posljednji prvenstveno razvoj poljoprivrede.41

Prema Trgovačkom zakonu za Bosnu i Hercegovinu, koji je stupio na snagu 1. novembra 1883. godine, uvedena je obaveza sudskog protokolira-nja za sve trgovačke radnje koje su u Sarajevu plaćale najmanje 15 forinti (30 kruna) poreza na čistu dobit, a u drugim mjestima najmanje 6 forinti (12 kruna). To znači da je obavezu sudskog protokoliranja imala svaka trgovačka radnja u Foči koja je godišnje ostvarivala najmanje 400 kruna čistog prihoda. U Foči je 1899. godine bilo 35 takvih trgovaca, a 1910. godine 42.

Protokolirane trgovačke firme u Foči 1910. godine42

  • Altarac Mayer 1884
  • Bajrović Rašidaga 1893
  • Bakić Hadži Ibrahim 1891.
  • Bakić Jusufaga 1893.
  • Ćehajić Mehmed 1900
  • Džindija Hasan 1905.
  • Ekmečić Osman 1905.
  • Đonlagić Mehmed i Hasan 1894.
  • Glođalić, braća 1896.
  • Hadžialić Bećir 1893.
  • Hadžimešić Mehmed 1893.
  • Kadribegović Edhem 1905.
  • Karahasanović Hasan 1891.
  • Karahasanović Šerif 1905.
  • Karahodža Mušan 1905.
  • Karahodža Salih 1891.
  • Karavdić Avdo 1905.
  • Kujundžić Vasilije i Pero 1905.
  • Letić Murat 1891.
  • Njuhović Jusuf 1891.
  • Oković Omer 1905.
  • Pandur Mehmed 1910.
  • Pašović Avdo 1891.
  • Pašović Ibraga 1891.
  • Prepoljac Aleksije 1891.
  • Selimović Ibrahim 1905.
  • Šiljak Hasan 1891.
  • Sirbubalo Salih i Mehmed 1900.
  • Sokolović Simo i sinovi 1910.
  • Sokolović Timotije 1891.
  • Spitzer Heinrich 1893.
  • Stark Johann 1902.
  • Šukalo Muhamed 1900.
  • Tafro Muhamed 1891.
  • Tafro Mustafa 1907.
  • Tafro Salko 1906.
  • Tataragić Hadži Ibrahim 1905.
  • Tomašević Simo 1891.
  • Tomašević Tane 1891.
  • Tošović Risto i sinovi (Risto, Konstantin i Vladimir) 1910.
  • Trhulj Alaga 1891.
  • Trhulj Salih 1900.
  • Tufekčić Gavro 1891.
  • Tufekčić Mujo 1892.
  • Tufekčić Tane 1891.
  • Tulek Avdo 1891.
  • Tuno Bećir 1893.
  • Uzunović Halil 1891.
  • Vuković Nike Hadži sinovi (Milan i Vasilije) 1892.
  • Vuković Todo Hadži 1891.


To su bile uglavnom trgovine mješovitom robom. Samo je kod nekih bilo naznačeno čime se bave. Karakteristično je da su u Foči zabilježeni kao trgovci samo dva stranca i jedan Jevrejin. Trgovinu su, prema datom popisu, vodili, uglavnom, domaći ljudi i to 35 Muslimana i 12 Srba. Među njima, najistaknutiji trgovci mješovitom robom bili su Niko Hadži-Vuković i sinovi, braća Glođajići, Jusuf Njuhović, Simo Sunarić, Vlado Hadživuković, Salih Tafro, Hadži Bećir Hadžialić, Bećir Tuno, Salih i Mustafa Tafro, Meho i Šaćir Bajrić, braća Sokolović. Najpoznatiji trgovci drvetom bili su Jovo i Aleksije Jeremić i Šerif Karahasanović; svoje ciglane su imali Ahmet Đonlagić, Alaga Rodžo i Vlado Hadži-Vuković, kožar i trgovac bio je Jusuf Njuhović, a vinariju su držala braća Caratan, koji su imali svoje filijale u Goraždu i Sarajevu.43 Moderan hotel, s 24 sobe, držao je Samuel Gerstl, a hotelijerstvom su se još bavili Jakob Russ, Mara Jovović i Carl Herres, dok su vojničku kantinu držali Josef Gerstl i Maria Schlamp (Šlamp).

Privredni razvoj Foče, a posebno akumulacija kapitala koja je vršena u trgovini, uslovili su stvaranje prvih novčanih zavoda. Godine 1906. osnovana je Srpska štedionica u Foči (zadruga s ograničenim jemstvom). Na njenom čelu stajali su najistaknutiji predstavnici srpskog trgovačkog građanstva.44 Krajem 1909. godine imala je 255 članova s 560 udjela po 50 helera nedjeljno, a krajem 1910. godine - 225 članova sa 619 udjela.

Odlukom glavne skupštine, 20. jula 1910. godine, likvidirana je Srpska štedionica, a osnovana Srpska banka i štedionica (dioničarsko društvo). Preuzimajući imovinu i dugove Srpske štedionice, Srpska banka i štedionica (dioničarsko društvo) započela je rad s dioničkim kapitalom od 200.000 kruna u 2.000 dionica po 100 kruna. Do 1. novembra 1912. godine bilo je uplaćeno 160.000 kruna.45

Muslimanska štedionica u Foči (zadruga s ograničenim jemstvom) osnovana je 1907. godine. Na glavnoj skupštini štedionice, 14. januara 1910. godine, data je saglasnost da se osnuje Muslimanska kreditna banka (dioničarsko društvo). Zaključak je proveden u djelo na glavnoj skupštini 19. maja 1911. godine. Muslimanska kreditna banka preuzela je imovinu i dugove Muslimanske štedionice. Osnovana je s dioničkim kapitalom od 500.000 kruna u 10.000 dionica po 50 kruna. Uplaćeno je bilo 2.000 dionica u vrijednosti 100.000 kruna.46
26Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1961. str. 71.
27Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine, IV. Sarajevo, 1957. str. 59; H. Kreševljaković, Esnafi i obrti, str. 72. Vidi takođe, Heinrich Renner, Wanderungen durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer. Berlin, 1896. str. 124-132.
28A. Bejtić, Esnafi i obrti, str. 57.
29V. Vuletić-Vukasović, Obrti u Foči, Glasnik za umjetnost i obrt (Zagreb), III/1888, str. 27. Citirano prema A. Bejtić, Povijest i umjetnost Foče, str. 58.
30Đ. Pejanović, Srednje i stručne škole, str. 188-189, Izvještaji o upravi Bosne i Hercegovine od 1908. do 1914. Vidi posebno za 1906. godinu str. 321-323.
31A. Bejtić, Povijest i umjetnost Foče, str. 61.
32Čizmedžijski i ćurčijski zanat počeo je znatno ranije propadati (H. Kreševljaković, Esnafi i obrti, str. 71.).
33ABH, ZMF, br. 6.694/BH, 1981.
34ABH, ZMF, br. 6.694/BH, 1981.
35H. Kreševljaković, Esnafi i obrti. str. 73. Tabačkim poslom bavile su se sljedeće porodice: Đoze, Džinići, Šljive, Zametice, Omeragići, Nišići,Tuzlaci, Kazazići, Ušte, Merdani, Šah-bazi, Palalije, Kurtovići, Hadžići, Drinjakovići i Husići.
36 ABH, ZMF, br. 6.694/BH 1891; H. Kreševljaković, Esnafi i obrti, str. 74; H. Renner, Wanderungen durch Bosnien und die Hercegovina, str. 133-134.
37Bericht über die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina 1913. Wien. 1914. str. 76, Bericht über die Verwaltung von Bosnien und der Hercegovina für dieJahre 1914. bis 1916. Wien, 1916. str. 90.
38Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906. str. 576; Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1911.str.224.
39Ortschafts - und Bevölkerungs - Statistik 1885. Zemaljski pregled mjestopisa; Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1911. str. 118-119; Branislav Begović, Razvojni put šumske privrede u Bosni i Hercegovini uperiodu austrougarske uprave (1878-1918), saposebnim osvrtom na eksploataciju šuma i industrijsku preradu drveta. Sarajevo, 1978, str. 91.
40B. Begović, Razvojni put šumske privrede, str. 141.
41Bosnischer Bote, 1912. str. 390.
42Finansijalni ljetopis Bos. -Herc, Kompas, 1910/11. str. 403-404. U popisu za 1910. godinu nedostaju neke trgovačke radnje koje se ranije javljaju. Autoru nije poznato da li su one prestale raditi ili su njihovi vlasnici napustili Foču. To su sljedeće firme: Husein-beg Zulfikarpašić (1904), Jovan Radošević (1891), preselio iz Kalinovika, Selim Šukalo (1891), Tomo Tomašević (1891), Salih Tataragić (1891), Ahmet Hanjalić (1892), Simo Sunarić, Meho Hajrić i Šaćir Hajrić i Hermann Fusch (1891), koga je 1904. godine u Sarajevu naslijedio Venzel Stjepan. Uporedi Bosnischer Bote, 1899. str. 65 i Bosnischer Bote, 1902. str. 182
43Bosnischer Bote, 1912, str. 391.
44Aleksije Jeremić, predsjednik, Đorđe Hadži-Vuković, potpredsjednik, Milan Simić, Todo Kočović, Vasilije Kovačević i Vlado Hadži-Vuković, članovi direkcije. Nadzorno vijeće sačinjavali su: Jovo Jeremić, predsjednik, Nedjeljko Davidović, Simo Hadži Glođalić, Milan i Todor Hadži-Vuković.
45Direkciju Srpske banke i štedionice sačinjavali su: Aleksije Jeremić, predsjednik, Đor-đe Hadži-Vuković, potpredsjednik i članovi: Milan Simić, Vlado Hadži-Vuković, Simo Glođajić, Todo Kočović, Vasilije Popović, Nedjeljko Davidović (Čajniče). Nadzorno vijeće sačinjavali su: Jovo Jeremić, predsjednik i članovi: Husein-beg Zulfikarpašić, To-dor Hadži-Vuković, Milan Hadži-Vuković i dr. Risto Jeremić (Tuzla). Vidi: Finansijalni ljetopis Bos.-Herc, Kompas za godine 1910/11. str. 226,1911/12. str. 136-138,1912-13, str. 126-128.
46Direkciju Muslimanske kreditne banke sačinjavali su: Ibrahim ef. Rašidkadić, presjednik (iz Goražda), Ahmedaga Hasić, potpredsjednik (Foča), članovi: Uzeiraga Njuhović, Ali ef. Rašidkadić, Salih ef. Muftić, Hasanbeg Alajbegović (svi iz Foče). Mustajbeg Prašo (Čajniče) i Alibeg Čengić - Borjanin iz Borja. Nadzorno vijeće: Mustajbeg Kršlak, predsjednik, članovi: Salih ef. Hasić, Ibraga Selimović, Mehmed ef. Manjo, Ahmed ef. Rašidkadić. Poslove direktora obavljao je Nikola Kovačević. Vidi: Financijalni ljetopis Bos-herc., Kompas 1912/13. str. 128-130. i 170.