Wednesday, Apr 16th

Last update07:37:00 PM GMT

Dosije Svjedočanstva Džehva Durić

Džehva Durić

PREŽIVJELA TRI RATA - DVA PUTA SE VRAĆALA IZ MRTVIH
UNA - Edita Mavrić 1992


KOŠULJAMA SU SKUPLJALI KRV

Krhka 95-godišnja starica DŽehva Durić,iz sela Zakmura kod Foče,nikada u životu nikome zlo pomislila nije, a kamoli učinila. Ali, kriva valjda zbog svog postojanja, prošla je golgotu zatvora, preživjela muke i batine, sposobna da danas ukaže prstom na zlotvore...

Ime joj je DŽehva Durić. Nesigurnim staračkim korakom već je zakoračila u svoje 83 ljeto. Ova sićušna starica glave povezane šamijom i tamnih nemirnih očiju, prije desetak dana je prvi put u svom životu ugledala more. A da je sreće bilo i da njenom Bosnom nisu zalajali strašni psi rata, nena DŽehva nikada ne bi otišla dalje od svog sela Zakmura nadomak Foče, i tamo bi na rodnom ognjištu,okružena unucima i praunucima, zauvijek usnula "u neznanju".

POMISLILI DA JE UMRLA

U Stobreču kod Splita, jednom od mnogih prihvatilišta za izbjeglice, nena DŽehva je nakon dugih lutanja pronašla nekog od svojih, unuku Mirsadu i obitelj njenog muža. Tu nena živi preostale dane, okupane suzama, vidajući rane sto joj se urezaše na dušu i tijelo.

Ovo joj je treći i najstrašniji rat u životu. Rat koji nikog ne pita za godine, zdravlje, nemoć, već samo za ime... O tome svjedoči i priča DŽehva Durić, krhke starice koja bi kako se to kaze u Bosni "u sepet" stala, i koja ni danas nije u stanju nikom zlo poželjeti, a kamoli učiniti...

- Bilo je to početkom proljeća- počinje priču nena DŽehva - kada su na naše selo Zakmur napali ti neljudi. Nas pedesetak mještana uspjeli smo se kroz vatru i pucnjavu izvući iz opkoljenog sela. Sklonili smo se onako prestrašeni na stijene iznad seoskih kuća. Odatle smo gledali kako nam pale domove. Kada su četnici završili sa paljevinom mi smo se krenuli put Trebove. Bilo nas je dosta starih i nejači. Hodali smo planinom dva dana, a onda...

Iz neninog tamnog oka omakne se suza, na trenutak inače bistra starica zaluta u sjećanja. U pomoć joj priskače unuka Mirsada kojoj nanina priča, već jednom oplakana, ponovo tjera suze na oči - Ispričaj sve, i kako ste krenuli sa Trebove i kako...

- Bili smo na Trebovi cijeli mjesec, dok ne dođoše naši borci govoreći kako se sprema napad na Trebovu. Sve izbjeglice moraju krenuti na Igman. Pošla sam i ja, ali muko moja, oči su me izdale, taman sam ih pred rat operisala, noge posustale. Od silne nemoći sam zamrla, pala. Ostali su pomislili da sam umrla, pa su krenuli dalje bez mene...

Kada se starica prenula iz nesvjesti, uvidjevši da je prepuštena na milost i nemilost planini, svojoj nemoći, vojskama, u njoj se probudila ocajnicka želja da bar još malo poživi, da drhtavom rukom još jednom pomiluje svilenkaste kosice svoje praunučadi... Malo je predahnula, a onda gazeći vrletnim planinskim stazama, produžila dalje,misleći da ide na Igmanu, slobodi...

MINUTI KAO GODINE

- Bježeći od zločinaca - odmahuje DŽehva glavom - došla sam u Miljevinu, pravo u njihove ruke. Odveli su me u svoj štab. Posadili na stolicu. Prolazili su minuti k'o godine. U sobu je ušao jedan od njih sa bradom do pojasa, sve dukati po njemu, a u ruci veliki nož..." E, neka si, vala došla, da te ne tražim po šumama, sad ću ti vrat prerezati..." govorio mi je. Gotovo je, pomislila sam. Valjda mi je suđeno da tako skončam. Ali, bradonju je istjerao jedan drugi,podšišan i obrijan, biće njegov komandant. Dao mi je dvije cigare. Ispitivao me, gdje su mi djeca, čo'ek...

Nena DŽehva nije ništa rekla. Nisu je tukli, ali je 20 dana bila tu zatočena. A onda,21 dana tačno uponoć, zlotvori su nejaku staricu sa još 5 zatvorenika, uglavnom žena i staraca, potrpali u kamion, pa u Foču. Četiri dana sjedili su u Foči zaboravljeni od svojih krvnika, i bez hrane i bez vode.

- Odatle su nas odveli prvo u štab u Foču - izvlači nena iz sjećanja prizore strahota, brišući krajičkom šamije već odavno presahle suze - odatle u zatvor, u "Partizan". Još sanjam taj užas... Upadali su noću u sobu u kojoj smo bili smješteni. Pretresali nas,tražili pare pare, zlato... Pitali za sinove, za unučad... Tukli nas do iznemoglosti... Udarali cipelama, čizmama u glavu, u slabine... Kada bi otišli, skidali bi smo košulje, kupeći krv po podu. Dvije žene su umrle od uboja. Hadžira iz Tjentišta i Munira iz Miljevine. Muniri su probili stomak. Umrla je u mukama... Ujutro su ih negdje odvezli kolima, nisu nikom dali da ide sa njima... Bila sam zatvorena u "Partizanu" 18 dana, muko moja, k'o 18 godina. I danas kada vidim uniformu i pušku na našem vojniku, srce zadršće od straha...

Ko zna koliko bi nena DŽehva ostala kao zatočenik u Foči da njeni tamničari nisu pristali da iz zloglasnog zatvora puste iznemogle ljude u zamjenu za Srbe iz Rogoja. I taman kada je starica pomislila da je spas blizu: starost, nemoć, batinanja, učinila su svoje. Krhko tijelo nije izdržalo... Pred " Partizanom" je stajao autobus koji je trebao da 55 ljudi iz pakla preveze do slobode. Činilo se bezivotnim DŽehvino tijelo, pa je prekriveno ciradom stajalo izbačeno ispred zloglasnog "Partizana", spremno za "zakopavanje". Ali u posljednjem trenutku život je pobijedio...

JEKNULA JE: "VODE!"

- Jeknula sam, vratila se iz mrtvih, promrljala: "Vode", taman u trenutku kada su drugi zatvorenici ulazili u autobus za razmjenu. Videći da sam živa, ubacili su i mene... Sve su nas odveli na Kalinovik, sa Kalinovika u Trnovo gdje sam bila mjesec dana. Svuda sam pitala zna li iko gdje su mi djeca...unučad... Tako, tražeći ih stigla sam do Tarčina... Tu sam srela snahu svoje unuke, koja me prije desetak dana, Bog joj sreću dao, dovela do moje Mirsade i njene djece, ovdje, na more...

I tu priča o svojevrsnoj golgoti jenjava. - Do tada smirene riječi smjenjuju usplahireni pokreti staračkih ruku sto po hiljaditi put odvezuje i zavezuje šamiju, i bezglasni jecaji koji potresaju uska ramena...Iz usahlih grudi otima se šapat: "Bože,što mi dade da sve preživim, a da ne znam što mi je sa dva sina, sa kćerkom..."

Eh, da su naše riječi melemi kao što nisu.Tješili bismo je time da je njeno toplo krilo još potrebno tek rođenom praunučetu, da će iz ovog rata i njena djeca iznijeti živu glavu, da će bolovi od silinih udaraca, što je bude u noćima, jednom minuti. Eh da su riječi melemi...