Thursday, Apr 17th

Last update07:37:00 PM GMT

Info Rekli su... Evlija Čelebija u Jeleču

Evlija Čelebija u Jeleču

 

GRAD Jeleč,(5)


I njega je osvojio Ahmed-paša Hercegović (Hersek-oglu) u Fatihovo (6) doba, pa je i to vojvodstvo na teritoriji Hercegovine. Nalazi se u neposrednoj blizini Foče, njegov teren je strmenit i krševit.


Ima dvije mahale sa dvije stotine sirotinjskih, pločama pokrivenih, kuća.(7)


Grad je lijepa tvrđava na visokom brijegu, ali se tokom vremena ruinirao, pa ga je vilajetsko stanovništvo vlastitim sredstvima popravilo i obnovilo. Stanovnici sklanjaju u tvrđavu svoje porodice i blago.



Ima vratara (bevab), zapovjednika grada (dizdar) i dvadeset vojnika bez plate. Oni do zore drže stražu na smjenu dovikujući Allaha, jer je Kotor sasvim blizu ovog grada. I ja sam, siromah, s mojih sedam slugu (gulan) i pet slugu plaćenika (hudam) stražario na smjenu do zore (jer) je mjesto vrlo opasno.


Ispod grada, u varoši koja je u dnu doline ima mala džamija,(8) svratište (han) i malo  javno kupatilo  (hamam). Prešavši kameni most, koji se nalazi pred hanom i idući u tvrđavu nailazi se na desetak dućančića.



Tu smo noć probdjeli jedući pastrmke pečene na mladom maslu. Zatim su gazije ove kasabe, prema carskoj zapovijedi, koja je u našim rukama, dali meni, siromahu, pedeset naoružanih hrvatskih momaka za pratnju.


Idući dalje četiri sata prema zapadu, podnijeli smo sto hiljada muka i nevolja. Hvala bogu, srećno smo presli preko planine Jeleč.(9) Kako smo naišli na mjesta gdje su bile neprijateljske zasjede, pokupili ­ smo im hranu, obuću, gunjeve i opet zašli u vrletne planine. Ja sam, siromah, kao i moje sluge, morao za nevolju sjahati s konja i zasukati skute. Poslije žurnog pješačenja od četiri sata, izbili smo na strmenitu i šumovitu planinu po imenu Ah orman (šuma uzdaha) i došli na jedno u zelenilo obraslo mjesto, u kojem su pokopani preci pokojnog velikog Ali-paše Čengića (Džengizade).(10) Tu smo sjahali s konja i pojeli hranu koju smo ponijeli. Zatim smo opet brzo pojahali na konje i, idući žurno dalje, došli smo u odžak paše Čengića koji je i sada živ.(11) Ovo se mjesto zove nahija Zagor (Zagorje),(12)

 


5 U orig.: pogrešno, Plač, mjesto Jeleč.

6 Jeleč, koji se prvi put pominje kao grad (castrum) 20. I 1448. g. u posjedu hercega Stjepana, a 1454. g. i kao naselje, pao je pod tursku vlast svakako 1465. g.; pri tom Ahmed-paša nije imao nikakva učešća.

7 Isti broj kuća u Jeleču navodi i jedan italijanski opis Bosne iz 1630. g.

8 Ta džamija s kamenim minaretom je, po narodnoj tradiciji, zadužbina nekog Gazi Sinan-bega. Kreševljaković misli da je taj Sinan-beg, po svoj prilici, identičan sa Sinan-pašom Borovinićem a da je ta džamija podignuta oko 1500. godine. Ako je džamija podignuta zaista oko 1500. g., onda bi ta pretpostavka bila najvjerovatnija. Meni se čini da je njen osnivač prije onaj Sinan­beg koji je upravljao Hercegovinom 1474-1475. g. Jeleč se 1477. godine pominje kao trg (pazar) pa je vjerovatno dotle dobio i ovu džamiju. G. 1558. pominje se njezin imam Alaudin b. Halifa. Kada su g. 1914. Crnogorci zapalili Jeleč, žrtva požara postala je i ova džamija. Ostao je uspravan samo kameni minaret. Džamija je obnovljena 1920. troškom naroda. Do 1909. g. postojala je ovdje i neka vrsta medrese, koju je početkom XVIII stoljeća podigao Bećir-paša Čengić. Ona je 1909. pretvorena u mekteb (H. Kreševljaković, Jeleč u Novom Beharu, IX, 1936, 346).

9 U orig. stoji B-h-dž, i svakako, pogrešno, mjesto Jeleč, kako Evlija naziva gorje oko Jeleča po glavnom mjestu, kao i drugdje.

10 Misli na Ali-pašu Čengića, najznamenitijeg člana ove stare hercegovačke feudalne porodice, koja je dala nekoliko znamenitih ljudi. Čengići spadaju među one relativno rijetke bosanske feudalne porodice koje su turskog ili uopšte istočnjačkog porijekla. Oni su porijeklom Turci iz Mesopotamije. Najstariji poznati član ove porodice bio je Isfendijar-beg, moćan feudalac u državi Akkoyunlu. On se pominje od 1476. g. Krajem XV v. ova je porodica preseljena u grad C’angri, sjeverno od Ankare. Od toga je vjerovatno izvedeno i prezime bosanske grane te porodice, naših Čengića. Sredinom XVI vijeka doselili su se neki članovi ove porodice u hercegovačko Zagorje, odakle su so tokom vremena razvili u nekoliko grana (vidi Bašagić, Najstariji ferman begova Čengića, Glasnik Zem. muzeja g. 1890). Po porodičnoj tradiciji, najstariji član ove porodice u Bosni zvao se Kara-Osman, ali on ne može imati nikakve veze sa istoimenim onovremonim bosanskim namjesnikom kako se dosada držalo. Najznamenitiji član ove porodice, Ali-paša, rodom je iz hercegovackog Zagorja. Bio je duže vremena alajbeg bosanski. Za zasluge u mletačko-turskom ratu postao je 1650. g. sandžak-beg hercogovačkog sandžaka.
Dvije godine kasnije premješten je u istom svojstvu u Zvornik, a onda opet u Hercegovinu, tako da je od 1654. kao hercogovački sandžak učestvovao u odbrani Knina. Kasnije je služio u Custendilu, ali od aprila 1657. g. opet upravlja hercegovačkim sandžakom. Godine 1654. Mlečani su bili odlučili da ga kao svoga neprijatelja otruju, ali su 1657. uspjeli da ga pridobiju za sebe. Njihove planove potpomogla je strašna pohara Čengića koju je pretrpio od skadarskog paše. Zato je on u toku turske opsade Kotora 1657. g. potajno održavao veze s Mlečanima i otkrio im jednu zavjeru u Kotoru za predaju grada Turcima. G. 1661. bio je upućen da čuva Temišvar. Pridobijen od Mlečana, on je kasnije (1663) mjesto na Dalmaciju napadao na Hrvatsku sjeverno od Velebita i bio strašno poražen (17. IX 1663). Misli se da je tada nastala narodna pjesma "Čengić Ali-beg i Biserka šćerka zadarskog bana" i da je on njen junak.

Poginuo je u bici kod Sv. Gotharda 1664. g. Imao je brata Ismaila i sina Rustema. Podigao je džamiju u Bijeljini. Bogata zbirka njegovih pisama na našem i turskom jeziku u Državnom arhivu u Dubrovniku svjedoči da je održavao prijateljske odnose s Dubrovačkom Republikom. Dopisivao se takođe s Kotoranima. Vidi: Acta turcica u Državnom arhivu u Dubrovniku, Prepiska 1942.i dr.; Rašid, Tahir, I, 68; Evlija, VI, 478, 515, 615; Sidžil1-i osmani, II 515; Hammer, Geschichte des osm. Reiches,VI, 120, 124 i Jorga, Geschichte des osm. Reiches, IV, 111-114, 117; Skaric u GZM 1931, 58; Bašagić, Znameniti Hrvati 10; Hörman, Narodne pjesme knj. II.) Evlija je ovaj tekat redigovao nakon bitke kod Sv. Gotharda.4


11 Misli, vjerovatno, na Rustem-bega Čengića, sina Ali-pašina, koga će odmah i pomenuti. Ovaj odžak nalazio se vjerovatno u selu Borije.

12 U orig.: Zagor = Zagorje.