Tuesday, Apr 15th

Last update07:37:00 PM GMT

Dosije

Od Foče do Srbinja

Godišnjak BZK Preporod, broj V, 2005

Kako je od Foče postalo Srbinje

Edhem Hrnjević

Sve što se pamti – zaboravi se, a sve što je zapisano – ostaje!

(Mula Mustafa Bašeskija)

Nekoliko događanja u posljednjih sto i više godina imali su za stanovnike fočanskog kraja islamske vjere /Bošnjake/ vrlo tragične posljedice.

  • Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine od Austro-Ugarske monarhije utjecala je na nejednaka demografska kretanja kod pojedinih vjersko-nacionalnih grupacija. Sva ta kretanja, karakteristična za cijelu BiH, dešavala su se i u Foči sljedećom dinamikom:

* Popisom stanovništva od 1879. godine u Foči je bilo 78,5% stanovnika muslimanske vjere i 21,5% pravoslavne vjere. Građana katolika i Jevreja nije bilo.

* Popisom stanovništva od 1895. godine u Foči je bilo 76,7% građana muslimanske vjere, 20% pravoslavne (svi su se oglašavali kao Bosanci pravoslavne ili muslimanske vjere), zatim 2% katolika, 1% Jevreja i 0,2% ostalih.

* Popisom iz 1910. godine: 72,9% muslimanske i 20% pravoslavne vjere, 6,5% katolika, 0,4% Jevreja i 0,2% ostalih.

  • Dolazi Prvi svjetski rat 1914–1918. godine. Foču napadaju regularna crnogorska vojska i komite – neregularne pljačkaške grupe iz Crne Gore. Fočanski stanovnici muslimanske vjere napuštaju Foču, bježe u unutrašnjost Bosne, postaju izbjeglice (muhadžiri) uz popratne pojave umiranja od gladi i zaraznih bolesti.

Do konca oktobra 1914. broj muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne narastao je na 36.480, a do sredine januara 1915. godine na 46.000 lica. Među njima je bilo 20.000 djece i oko 16.000 žena. Od 1916. do 1918. godine umrlo je od gladi i iznemoglosti oko 2.200 lica.

* Godine 1910. srez Foča brojao je oko 38.000 stanovnika, a krajem rata, 1918. godine, taj broj iznosio je 30.147 stanovnika.

  • Godine 1918. stvara se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca /Crnogoraca, Muslimana i Makedonaca nema!/, dolazi do agrarno-pljačkaške reforme koja najviše pogađa muslimanski narod koji je bačen na prosjački štap, što će prouzrokovati iseljavanje iz Bosne i Hercegovine u Tursku i Albaniju, gdje gube svoja imena, svoju slavensku pripadnost, svoj identitet.
  • Stvaranjem tzv. banovina 1929. godine, Kraljevina Jugoslavija rasparčava Bosnu i Hercegovinu na četiri dijela i priključuje ih u četiri susjedne banovine.

Srez Foča je pripao Zetskoj (crnogorskoj) banovini sa sjedištem u Cetinju s kojim Foča tada nije imala nikakvih komunikacija – ni putnih, ni privrednih, ni kulturno-prosvjetnih, pa ni povijesnih veza. Vjekovne i prirodne veze Fočanskog kotara bile su sa Sarajevom i ostalim mjestima u BiH i više sa Beogradom nego sa Cetinjem.

  • Dolazi Drugi svjetski rat 1941–1945. godine – slom Kraljevine Jugoslavije.

Cijelu BiH pa i Foču, njemačko-italijanski fašistički okupator uključuje u fašističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku /NDH/, i to bez saglasnosti građana BiH. Na Ravnoj Gori u Srbiji, 30. juna 1941. godine, usvaja se četnički program o stvaranju “velike Srbije” unutar Jugoslavije. Tim programom, te kasnijim dopunama i instrukcijama bilo je predviđeno uništavanje stanovnika muslimanske vjeroispovijesti u BiH i Sandžaku. U tu “veliku Srbiju” trebalo je, prema tom programu, uključiti cijelu BiH, svu Dalmaciju do Zadra, dio Hrvatske, Crnu Goru i Makedoniju.

* Četvrtog decembra 1941. godine italijanska okupatorska vojska u Foči pregovara sa četnicima Draže Mihajlovića o predaji grada i okolice Foče četnicima.

U noći 4./5. decembra 1941. godine Italijani (saveznici Hitlerove Njemačke i Pavelićeve Hrvatske) bez ijednog ispaljenog metka povlače se iz Foče, a u zoru 5. decembra 1941. godine ulaze srpsko-crnogorski četnici i istog dana, na naše veliko iznenađenje, počinje klanje i ubijanje nedužnog i neopreznog muslimanskog naroda. Važno je ovdje spomenuti da su se iste noći, kada će u Foču ući četnici, tj. 4./5. decembra 1941. godine, po naređenju ustaških vlasti u Sarajevu, u najvećoj tajnosti povukle iz Goražda i Foče domobranske jedinice, kako ne bi, navodno, uznemiravali muslimansko stanovništvo, koje bi inače pošlo sa njima u smjeru Gacka i tako bilo spašeno. Ovo govori da je sarajevska ustaška vlast imala informacije o prikupljanju četnika iz Srbije, Crne Gore i domaćih izroda oko i iz Foče, a ta vlast je bila dužna da spriječi pokolje, ne samo u Foči nego i u Višegradu, Goraždu, Čajniču, Rogatici i drugim mjestima, što nije učinila. Tada niko od nas muslimanskih stanovnika grada, nije mogao pretpostaviti da će nas ni krive ni dužne četnici, kako oni iz Srbije i Crne Gore, tako i domaći pravoslavci iz Foče (osim nekoliko časnih izuzetaka), ubijati samo zato što se istom Bogu molimo u džamiji a ne crkvi. Do rata, tj. do 1941. godine, postojalo je neko poluvojno društvo četnika, sastavljeno od naših poznatih građana pravoslavne vjere, a možda čak i muslimanske vjere i ničim se nije dalo naslutiti da će se ti naši sugrađani iz spomenutog društva za godinu, dvije preobraziti u ubice. Moram napomenuti da su neki članovi tog društva u doba pokolja Muslimana odbili da učestvuju u zločinima nad svojim komšijama muslimanske vjere.

Lahkovjernost, neopreznost i nesposobnost naših ljudi muslimanske vjere da mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a posebno svoje komšije, nažalost, skupo su plaćeni. Svjedok sam vrlo korektnih međusobnih odnosa do 1941. godine između građana pravoslavne i muslimanske vjere i punog međusobnog priznavanja i tolerancije. O pojedinim vrlo rijetkim ekscesima ne treba govoriti.

Upravo ta šarolikost narodnih, vjerskih i drugih običaja je vijekovima svima nama davala posebnu punoću i ljepotu življenja. Sve je to smetalo nekim bolesnicima – plemenskim – poglavicama da ostvare etnički – vjerski čiste svoje “velike” države preko mrtvih Muslimana, ali uz prethodno omamljivanje svojih masa bojnim pokličima o njihovoj ugroženosti. Kao da su zaboravili da je civilizovan svijet već odavno ušao u eru elektronike i vasionskih letova i da je vrijeme plemenskih ratova, bar što se tiče Evrope, davno prošlo! Prije bi se reklo da je cilj tih bolesnih primitivaca da se, kao velike vođe, oni lično ušuljaju, makar i kao negativci, među velikane svojih naroda. Poznato je pod kakvim predznakom su “ušli” u historiju civilizacije Džingis-kani, Vandali, Huni, Hitleri, Draže Mihajlovići, Pavelići i drugi “velikani” sa smetljišta historije.

Procjenjuje se da je ljeta 1941. godine, tj. do prvog pokolja Muslimana, u fočanskom kraju bilo od 65% do 70% stanovnika muslimanske vjere i oko 30% - 35% pravoslavne vjere. Ovaj, nazvan prvi pokolj, trajao je od 5. decembra 1941. godine do 20. januara 1942. godine, kada su nas oslobodili Titovi partizani iz pravca Crne Gore, i to bez ijednog ispaljenog metka! Cifra poklanih i ubijenih muslimanskih stanovnika Fočanskog sreza, što Fočaka što izbjeglica sa sela, Rogatice i drugih mjesta, kreće se oko 6.000 i to pretežno muškaraca, kako je to bilo predviđeno programom sa Ravne Gore od 30. 6. 1941. godine. Samo iz fočanske porodice Muftić u gradu je ubijeno, zaklano i skuhano 16 osoba od 9 do 72 godine starosti, a iz porodice Tahmaz iz fočanskog sela Saš četnici su u toku tog pokolja ubili i zaklali 30 osoba starosti od 5 do 65 godina. O ogromnoj pljački trgovina, zlata, roba iz kuća, te ćilima iz džamija ovdje neće biti riječi. Preživio je samo onaj muškarac koji je imao sklonište u kući, u avliji, bašti i sl. Iz opkoljenog grada se nije moglo nigdje izbjeći.

* Oslobođenjem Foče, 20. januara 1942. godine, Titovi partizani su nastojali normalizovati život u opustošenom gradu, ali su se već 10. maja 1942. godine morali povući iz Foče, nakon čega je ponovo došla hrvatska i italijanska vlast i nešto vojske u grad. Moram spomenuti činjenicu da su za skoro sve vrijeme ovog pokolja nad muslimanskim stanovništvom Foče, bile stacionirane partizanske jedinice u neposrednoj blizini grada.

* Drugi pokolj nad muslimanskim stanovništvom Foče i okolnih sela desio se 19. augusta 1942. godine. Oko dva mjeseca prije tog zlokobnog dana su se srpsko- crnogorski četnici okupljali oko grada, a gradske hrvatske vlasti nisu dozvoljavale nikom da napusti grad, da pređe preko mosta na lijevu obalu Drine, osim službenim licima i sl., ni trgovcu, ni đaku, ni bolesniku. Male posade vojske tzv. NDH za odbranu grada, slabo naoružane (civile nisu naoružavali) tog 19. augusta 1942. brzo su se razbježale i otvorile put koljačima – četnicima da po drugi put uđu u grad. Hiljade stanovnika je pojurilo iz kuća, ostavljajući sve, prema Drinskom mostu. “Most”, dio na čeličnim užadima (srušili ga partizani prilikom povlačenja iz grada maja 1942. godine) nije izdržao masu naroda i stoke. Most je pao u plahovitu Drinu i oni koji su se tog trenutka nalazili na mostu su stradali, kao i veći dio onih koji nisu uspjeli preći most pa su se vraćali u grad u ruke četnicima.

* Ginuli smo i mi koji smo prešli most, jer su na nas, nenaoružane civile, sa najviše djece, četnici pucali sve do Ustikoline. Kasnijim zatvaranjem obruča, negdje 4-5 km od Foče, prema Ustikolini, pobili su sve one koji su ostali u obruču! Pretraživali su šumarke i sve ubili. Prema izvorima, tom prilikom je ubijeno oko 2.000 osoba muslimanske vjere.

* Treći pokolj muslimanskih stanovnika fočanskog kraja zbio se koncem 1942. god. i prvih mjeseci 1943. god., mahom nad seoskim stanovništvom Pljevalja, Čajniča i Foče koje nije uspjelo izbjeći. Iz četničkih dokumenata se vidi da su tada ubili oko 8.000 žena, djece i staraca.

  • Pobjedom Titove NOV (partizana) nad njemačkim i italijanskim fašističkim okupatorima naše zemlje i njihovim slugama četnicima i ustašama, maja 1945. god. počelo je vraćanje preživjelih izbjeglica na svoja ognjišta, što je trajalo najvećim dijelom 1945. i 1946. godine. Znatan dio izbjeglih se nikad više nije vratio u svoj kraj.

Neki Fočaci – pravoslavci koji žive u Beogradu pokušali su opravdati gnusne zločine četnika u Foči, stradanjima pravoslavnog naroda u istočnoj Hercegovini ljeta 1941. god, ali su zaboravili na četnički program od 30. 6. 1941. sa Ravne Gore, kao što su prešutjeli ko je i na kakav način izvršio zločine u Hercegovini.

Poznato je da su tom prilikom ustaše iz Hrvatske nosile crvene fesove na glavi i imali lažna muslimanska imena.

* Procjenjuje se da je prvih godina nakon 1945. u Foči i okolici bilo 60% stanovništva muslimanske vjere i oko 40% pravoslavne vjere. Ono malo građana katoličke vjere četnici su poubijali koncem 1941.godine.

Što se tiče izmjene etničkog sastava Fočanskog sreza, treba spomenuti da je ipak mirnodopski period od 1945. do 1991. bio posebno nepovoljan za muslimanski narod. Prvi čovjek Foče, prvi partijski rukovodilac (crnogorskog porijekla), pritajeni četnik u komunističkoj odori, zaštićen režimom, na perfidan način je za sve vrijeme samoupravnog socijalističkog sistema sam upravljao cjelokupnim životom Foče i tako izvršio promjenu etničkog sastava grada na štetu muslimanskog, a u korist pravoslavnog stanovništva. Niko, pa ni portir hotela se nije mogao zaposliti bez znanja i saglasnosti ovog čovjeka, bilo da je živio u Foči, bilo da je radio u Sarajevu, a kasnije na visokom položaju u Beogradu. I kad bi činio neke usluge Muslimanima, činio je to u smislu “Danajskih poklona”. On i njegovi saradnici (većina njih su danas na Palama) su na očigled fočanskih komunista - Muslimana kroz 40-50 godina doveli u Foču na stotine svojih poslušnika iz Crne Gore (većinom sa Durmitora), Srbije i okolnih sela koji nikad nisu bili stanovnici grada. Tako je čak radio i na štetu starih pravoslavnih obitelji Foče, a da mu se, nažalost, niko zbog “partijske discipline” nije smio suprotstaviti – dobio bi epitet muslimanskog nacionaliste, a onda se znalo šta slijedi. Ljudi koje je dovodio ovaj “drug”, preuzeli su u Foči svojom većinom školstvo, upravu, privredu politiku. Pri koncu takvog beskrvnog mirnodopskog etničkog čišćenja njegovi su ljudi (Crnogorci) isprovocirali poznati slučaj “Fočatrans” – proganjanje jednog od posljednjih direktora muslimanske vjere.

U sklopu aktivnosti od 1945. do 1990. godine za promjenu etničkog sastava grada Foče ovdje treba navesti i to da je “drug”, pritajeni četnik u komunističkoj odori, za glavnog urbanistu grada (v. djela arh. prof. Grabrijana, prof. dr. A. Andrejevića, ing arh. A. Bejtića) doveo svog čovjeka iz nekog crnogorskog sela, bez stručnog obrazovanja, mjesto da je na dužnost postavio arhitektu, građanina iz muslimanske ili pravoslavne obitelji sa emocionalnim nabojem za taj grad. Zadatak tom “glavnom urbanisti” bio je da dugogodišnjim radom promijeni historijski i humani lik tog grada i njegove ambijentalne arhitekture, ugađajući (ne)ukusu ruralnog okoliša i doseljenika iz crnogorskih i naših vrleti.

Takve poteze jednog čovjeka ili jedne grupe ljudi ne bi bilo moguće izvesti u jednom višepartijskom demokratskom režimu. Ne mogu a da ovdje ne naglasim i pojavu inferiornog – ulizivačkog i kukavičkog dodvoravanja fočanskih Muslimana – komunista i nekomunista – prema vladajućim pojedincima režima, te beskičmenjaštvo i zanesenost prema floskuli “bratstva i jedinstva” u šta smo samo mi vjerovali. Pojava elitizma i podaničkog mentaliteta kod fočanskih muslimanskih intelektualaca dovela je do otuđenja od muslimanske supstance koja je bila potpuno prepuštena sama sebi. Ipak je, srećom, sačuvala svoj nacionalni ponos i posebnost muslimanskog nacionalnog identiteta, što će ubrzo pokazati odbrambeni rat protiv agresora, kako istočnog, tako i zapadnog.

Popis od 1991. godine pokazao je da u gradu Foči ima 48% stanovnika muslimanske i 52% pravoslavne vjere. (Op. Omjer je bio 51.58% muslimanske i 45,27% pravoslavne)

Vješto isplaniranim mučkim i iznenadnim oružanim napadom četnika iz Srbije, Crne Gore te naših gradsko-seoskih četnika 6. aprila 1992. Foča ostaje bez svojih vjekovnih stanovnika muslimanske vjere, tj. od ljeta 1992. u Foči ima 100% stanovnika pravoslavne vjere i 0% muslimanske vjere. Sve se to odvijalo uz klanje i ubijanje Muslimana, zatvaranje u konc-logore fašističkog tipa, uz paljenje kuća i rušenje svih vjersko-kulturnih dobara muslimanskog naroda. PROGRAM ZLOČINACA IZ II SVJETSKOG RATA, IZNESEN NA RAVNOJ GORI U SRBIJI 30. JUNA 1941. GOD. O UNIŠTENJU SLAVENSKOG NARODA MUSLIMANSKE VJERE JE što se tiče Foče, OSTVAREN. Ostvarili su ga, između ostalih, sinovi i unuci onih partizana iz rata 1941–1945. koji su unazad 50 godina pod Titovim rukovodstvom uspjeli prekinuti ostvarenje tog zlokobnog, sramnog i necivilizacijskog programa ondašnjih srbočetnika.

Vrhunac podlosti i pritajene mržnje prema svojim sugrađanima Muslimanima Foče ispoljio se u aprilu 1992. godine. Drug – komunista od glave do pete, gospodin profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, doktor nauka, rođen u obližnjem fočanskom selu, “dobar” prijatelj mnogih fočanskih Muslimana, gotovo da je bio naš kadar u republičkim ustanovama, kojem smo svi vjerovali i cijenili ga, kada je prema izjavama izbjeglica, sa svojim kolegom, također pritajenim četnikom, igrao fudbal sa odvaljenom glavom jednog njegovog sugrađanina, fočanskog Muslimana.

Genocid od prije cca 600 godina nad pomirljivim bogumilima u Bosni od Bizantije sa istoka i Rimskog carstva preko Mađarske sa zapada, ponovio se koncem 20. stoljeća, ali civilizovanog stoljeća, nad Muslimanima Bosne i Hercegovine.

Bogumili su zbog tog genocida našli spas u primanju vjere osmanlijskog turskog osvajača, koji im je tada garantovao opstanak. Taj isti osvajač islamske vjeroispovijesti je kroz 500 godina okupacije Srbije i Bosne i Hercegovine sačuvao zatečene pravoslavne manastire i druge pravoslavne svetinje. “Naši” osvajači su za samo dva do tri mjeseca, jedni 1992. drugi 1993. pred ulazak svijeta u 21. stoljeće, gdje su došli i gdje god su mogli, uništili sve Božije objekte – džamije, mektebe i druga islamska svetišta, i to ne samo religiozne vrijednosti nego i vrijednosti iz riznice arhitektonsko-građevinskog kulturnog naslijeđa na ovim prostorima. O čijem se fundamentalizmu ovdje radi?

Na ovom mjestu bih spomenuo da je komunistička vlast u Foči nakon Drugog svjetskog rata (1941–1945), pored uspješnog zbrinjavanja povratnika iz izbjeglištva i obnove razorene Foče, imala blagonaklon stav prema četnicima, dokazanim fočanskim zločincima pravoslavne vjere. Čovjek – izrod iz jedne inače korektne stare građanske pravoslavne obitelji, koji je sproveo na stotine fočanskih građana muslimanske vjere, svojih komšija, na klanje na Drinski most (decembra 1941. i januara 1942), među kojim i našeg glavnog imama Muhameda ef. Bjelana, na prvi dan Kurban-bajrama 1942. (zaklan kao kurban) je sve vrijeme nakon 1945. do smrti bezbjedno živio i radio u jednom fočanskom preduzeću. Fočanski Muslimani, koji su preživjeli genocid, pa ni borci narodno-oslobodilačkog rata 1941–1945. nisu ništa učinili da se spomenuti krvnik i ostali koljači Muslimana Foče kazne. Za svoje zločine nisu odgovarali u većini slučajeva ili su dobili blage kazne i brzo pomilovanje. U partizane se pred sam kraj rata uvukao znatan broj četnika – ubica, što je imalo utjecaja na odluke suda.

Komunistička vlast u Foči je poslije 1945. godine tri fočanske džamije: čuvenu Aladžu, biser orijentalne arhitekture, poharanu od četnika, džamiju Mehmed-paše Kukavice i Deovu džamiju, pretvorila u skladišta cementa, građe i sl.

Zbog navedenog nekritičkog i euforičnog dodvoravanja režimu fočanski utjecajni komunisti uopće nisu protestovali i takve nekulturne radnje sprečavali. Niti jedno stratište fočanskih Muslimana iz pokolja 1941–1943. nije obilježeno, pa se ne treba čuditi što je “drug” preveo fočanske Muslimane žedne preko vode i uspješno izmijenio etnički sastav grada, (v. Popis 1991. god.).

Mislim da bi, ipak, bilo pogrešno reći da su spomenuta dešavanja u Foči od 1945. do 1990. godine bila plan i cilj socijalističko-komunističkog sistema, ali je tačno da je bivši jednopartijski sistem, pored denacionalizacije Muslimana, pružio i priliku raznim “drugovima” da se u nekim sredinama, kao što je bila fočanska, desi ono što se desilo. Da je kod fočanskih Muslimana u toku 1945–1990. bilo više pameti i opreza, više podozrenja prema svojem okruženju, više mislećih ljudi, više hrabrosti, a manje sluganstva, manje zapuštenosti i podaničkog mentaliteta, naša tragedija bi bila znatno manja. Spremnije bismo dočekali fašističku agresiju Srba na BiH 1992. godine sa svim njenim užasnim posljedicama.

Holokaust br. 1 iz novijeg doba izvršen je nad evropskim Jevrejima od hitlerovske Njemačke u II svjetskom ratu 1939–1945., a holokaust br. 2 izvršen je ubijanjem i raseljavanjem Muslimana Bosne i Hercegovine, i to u srcu Evrope, od 1992. do 1995. godine. Ovaj čin naših fašista je, kao i holokaust br. 1, izvršen uz dozvolu velikih evropskih sila.

Događanja na ovim prostorima od 1992. do danas i ponašanje evropskih sila, očito pokazuju da nekim krugovima u Evropi smeta što u njihovoj “evropskoj avliji” postoji jedna enklava, jedna organizirana državna zajednica u kojoj pored većinskog hrišćanskog naroda živi i narod islamske vjeroispovijesti. Da možda nije riječ o novoj inkviziciji?

Taj, svjesni ili nesvjesni, nehat Evrope u toku fizičkog uništavanja (genocida) bosanskohercegovačkih muslimana (1992–1995) jeste fašističkim agresorima davao slobodu i krila da čine najmonstruoznije zločine kakvi nisu u historiji ove zemlje nikad zabilježeni, kako po načinu vršenja zločina i iživljavanja nad žrtvama genocida, tako i po obimu zločina! Vrhunac tog “navijanja” Zapada za Miloševićevu Srbiju ispoljio se koncem 1995., u američkom gradu Daytonu, kada su velike sile Zapada, uključujući i Rusiju i SAD, pod prijetnjom nametnuli državi BiH, žrtvi agresije, tzv. Sporazum kojim je legalizovana agresija i njene ogromne i nepopravljive posljedice, dajući napadaču etnički očišćenu polovinu teritorije BiH u znaku tzv. Republike Srpske.

U toku srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na BiH (1992–1995) na razne načine ubijeno je oko 200.000 Bošnjaka-Muslimana (smetali su podjeli BiH), a iz svojih kuća je protjerano uz pljačku imovine više od milion Muslimana (u tome oko 250.000 nepovratno u 111 zemalja svijeta). Porušeno je i spaljeno više od 800 džamija, nekoliko biblioteka (da se zatare svaki trag o postojanju Muslimana na ovim prostorima), uništeni i opljačkani privredni objekti, stanovi i kuće, prosvjetni i zdravstveni objekti na prostorima gdje god su stigle okupatorske horde napadača i ubica.

Slična stradanja Muslimana Bosne i Hercegovine su se desila za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) progonima i pokoljima koje su vršili srpsko-crnogorski četnici Draže Mihajlovića, i to uz saglasnost hrvatsko-ustaške vlasti tzv. NDH pretežno u istočnoj Bosni i Hercegovini. Pokoljima iz Drugog svjetskog rata i kasnijim raseljavanjima Foča je obezglavljena – ostala je bez gradskih ljudi – elite grada. Rasule su se i one poštene stare pravoslavne, gospodske porodice.

Prazninu su poslije 1945. popunile doseljene seljačke mase pretežno srpsko-crnogorske, koje su dale većinu ratnih zločinaca kojima je suđeno u Haagu. Prema istraživanjima historičara prof. Bogoljuba Kočovića (London) i nezavisno od njega prof. Vladimira Žerjavića (Zagreb), za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941–1945) na prostoru bivše Jugoslavije najviše je stradao bošnjačko-muslimanski narod sa 8,1% svoje populacije, zatim srpski narod zajedno sa Crnogorcima 7,4 % te hrvatski narod oko 3,5%. O stravičnom stradanju Jevreja i Roma (oko 90 %) u javnosti je poznato.

 


1. Imena aktera iz zbivanja od 1941. do 1945. godine, te od 1992. do 1995. godine nisam navodio. Naime, spominjanjem imena se sva pažnja i krivica svede na tih nekoliko imena, iako je poznato da je učesnika u tim događanjima bilo na stotine i hiljade. Preživjelim Fočacima su poznate osobe koje su bile nosioci te politike i genocida. Treba posebno spomenuti da najveći dio haških optuženika za ratne zločine u Foči tokom agresije srbo-četnika 1992–1995. potječe upravo od onih doseljenika koje je tadašnji prvi čovjek Foče, Rajko Gagović, član CKSKBiH, dovodio poslije 1945. godine u Foču te tako drastično izmijenio etnički sastav Foče na štetu muslimanskog naroda.

 

2.  (Rođen sam u Foči 1921. godine. Preživio sam prvi i drugi pokolj u Foči 1941. i 1942. Kao izbjeglica živio sam u Sarajevu i Zagrebu. Treći pokolj Muslimana 1992–1995. preživio sam u Sarajevu. Brojčane podatke sam uzeo od autora dr. Ilijasa Hadžibegovića Bosansko-hercegovački gradovi, akademika Vlade Dedijera Genocid nad Muslimanima 1941–1945, profesora dr. Šemse Tucakovića “Genocid nad Muslimanima 1941–1945. te iz radova Faruka Muftića.)