Tuesday, Apr 22nd

Last update07:37:00 PM GMT

O nama

O nama

Neumorni, svestrani i krajnje nadahnuti hroničar fočanskih starina i dešavanja.
Terenski istraživač i sakupljač narodnih predanja i kazivanja.
Nezaobilazni autoritet i izvor većine pažnje vrijednih objavljenih djela o Foči.
Neosporno najsvestraniji poznavalac i faktograf Foče i okoline.
Antifašist, zapaženi sudionik u slamanju ostataka četničkih formacija nakon 2 svjetskog rata.

Zakleti antifašist, aktivni sudionik u slamanju ostataka četničkih formacija nakon 2 svjetskog rata.
Rođak i prijatelj, oslonac, moralna i stvarna podrška u svim nastojanjima da se od zaborava otrgne što veći dio naših kolektivnih sjećanja.
Vrhunski narator faktografske memorije.
Preživjeli svjedok stravičnog četničkog zločina.
Čuvar porodične baštine i sjećanja.

Dužnost sjećanja.


Priča prva...

Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi

(Njima
Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku

(I rastrkaše se na sve četiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)

Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
Iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)

Ljeljeni


Priča druga...

Čistim i u svakoj lopati tražim materijalne dokaze o mom nekadašnjem bivstvovanju na tom prostoru.

I pronalazim ih.

Čovjek nije svjestan koliku vrijednost može imati slomljeni tanjir, izgorjeli fildžan, stari mlin za kafu...
Meni je to vrijednije od suhog zlata. Sve čistim i uredno slažem. Radim sve dok ne padnem od umora, a onda istim putem nazad. Svaki put kada sam išao u Foču tražio sam znake koji bi mi nagovjestili da dolaze bolji dani, da dolazi vrijeme kada ću se tamo moći vratiti. Nisam ih pronalazio.

Sve do juče.

Ponovo isti ritual. Lopata, krampa… Pravac Foča.
Negdje prije Avdagića luke policija. Zaustavljaju me  Poznato lice policajac - povratnik. On se među prvima vratio. Priča mi da je ekonomska situacija teška da ni jedna firma ne radi, ali živi se. Kaže da je ispravio jedan sprat ostalo je ostavio za boljih vremena. Idem dalje. Srce mi puno. Nekako je lakše. Možda je to znak?

Ulazim u Foču. Drina zelena kako je ne pamtim.

I ponovo dolazim pred kuću. Čistim.
Danas ću završiti dnevnu sobu. Svaki dolazak jedna prostorija.
Prema mojim planovima još tri dolaska i kuća će biti očišćena. Kopam.
Pronalazim neke stvari i to me jako potresa. Psujem. Kunem. Stari šporet stoji u ćošku, ispod prozora.
Izgorio je i istruhnuo. Bacam ga. Ostalo je još nekih limova ispod njega. Uzimam prvi.
Ne mogu vjerovati.

U rupi, u svom tom otpadu gnijezdo. Ptići živi, gladni su. Zijevaju.

Na mjestu gdje nekad bilo ognjište začeo se novi život. To je taj znak koji sam dugo čekao. Nastavljam sa radom i posao od “tri dolaska” završavam isti dan.

Sada čekam proljeće i akobogda onda počinjem sa radovima. Ne čekam više nikoga.

U međuvremenu nikla je prva kuća, druga, a za njima i drugi objekti...


Priča treća...

Šta je meni Foča ili šta sam ja Foči? Iskreno da kažem nemam pojma, samo znam da svaki san koji sanjam, bez obzira o čemu da se radilo, svodi se na to, da su u njemu likovi iz moje svakodnevnice a da je mjesto radnje negdje u ili oko Foče.

Sve ovo radim iz ljubavi prema onoj zemlji i prašini gdje sam se kao djiete igrao klikera, prema onim hladnim rijekama u kojima su mi usne znale biti modrije od šljiva, za svakog lipljena i pastrmku koje su zaklepetale perajama nakon što bi se zakačili na udicu, za sve one planine koje su se uzdizale iznad moje glave kuda god da bih krenuo, za sve one šamare, šake, kamenje u glavu... koje sam primio u dječijim razmiricama, za sve one mezare gdje počivaju ljudi koji mi bijahoše dragi i oni koje nikada ne upoznah...

Zbog dušmana da znaju da postojim i da nisam nestao bez traga...