Wednesday, Apr 23rd

Last update07:37:00 PM GMT

Dosije Svjedočanstva Krvavi Bajram

Krvavi Bajram


Faik Tafro

 

"DANI" br. 64

 

Faik Tafro je šumarski inžinjer iz Foče. Dvadesetog aprila 1992. godine zatvorili su ga pripadnici Užičkog korpusa u KPD u Foči. U logoru je ostao do 31. augusta, kada su ga sa još 34 druga logoraša fočanske ratne vlasti odvele u Rožaj i tu oslobodile. Do kraja oktobra 1992. godine boravio je u Novom Pazaru i za to vrijeme napisao Sjećanja na Foču 1992. Istovremeno, grupa nezavisnih sandžačkih intelektualaca prikupljala je podatke od bosanskih izbjeglica o žrtvama i ubicama: tako je nastao materijal koji će Dani objaviti u ovom i nekoliko narednih brojeva. Faik Tafro je još uvijek izbjeglica u jednoj od bivših jugoslavenskih republika, a njegov dnevnik potkrijepljen izjavama i sjećanjima ljudi koji su prošli nekoliko krugova fočanskog pakla, zapravo je rijetko svjedočenje preživjelih fočanskih prognanika i vrijedni dokument prvih nekoliko mjeseci rata na širem prostoru općine Foča

 

Subota, četvrti april 1992.

Ramazanski bajram. Kao i uvijek, otišao sam amidžama na pobajramicu poslije obilaska mezara majke i oca. Taj dan umro je Suljo Halilović. Istog dana bila mu je dženaza. Na dženazi se govorilo o stanju u Foči i o strahu da ne izbije rat, jer ono što se gledalo na televiziji u Mostaru, Bjeljini i Bosanskom Brodu, nismo mogli zamisliti da može biti u Foči.

 


Nedjelja, peti april 1992.

Oko 23 časa zvoni telefon. Bio sam već legao u krevet. U kući su mi, pored žene, bili punica i punac (Fatima i Ibrahim Bilalović), koji su živjeli u Goraždu. Zvao je Nazim Čengić. Rekao mi je da se pred zgradom Općine skupilo dosta naroda, i poziva mene i ženu da izađemo te da se pridružimo tom narodu, koji po ugledu na narod u Sarajevu treba da traži promjenu Vlade i drugih organa na vlasti u Foči i Sarajevu... Sve učestalije kruže priče o mogućem izbijanju rata, kao i uvođenju naroda u rat od strane četnika koji su se viđali po brdima okolo Foče...

Izašao sam sa ženom Nafom i pridružili smo se masi koja nije brojala više od 30 ljudi. To su mahom bili (po mojoj procjeni) ljudi iz mješovitih brakova, ali je glavni nosilac bila stranka Saveza komunista i ljudi sa višim i visokim obrazovanjem. Išli smo kroz grad, pjevali pjesme i izbacivali parole, pozivali narod da nam se pridruži. Bili su slabi odzivi, te nas je oko tri sata bilo stotinjak. Ja sam sa ženom otišao kući da malo odspavam, jer sam trebao da idem na posao kao i obično. Žena mi je radila u drugoj smjeni, pa se njoj nije žurilo. 
Umoran od nespavanja otišao sam u preduzeće, popio kafu, te negdje oko osam sati, zajedno sa Fuadom Kapetanovićem, otišao pred Općinu na miting. Tog dana je dosta službenika bilo odsutno s posla. Kasnije će se ispostaviti da je sasvim drugi razlog izostajanja, a ne miting. Posebnu političku atmosferu u gradu činila je sve učestalija priča o razdvajanju MUP-a na srpski i muslimanski. Nekoliko puta su se u SUP-u održali sastanci po tom pitanju. Po pričanju dotadašnjeg komandira milicije, a koji je podnio ostavku, Selimovića, svi su, a posebno milicioneri, bili protiv tog razdvajanja. Dolazili su milicioneri Srbi iz Goražda da ubjeđuju Srbe milicionere u MUP-u Foča. Čak se pričalo da je dolazio i zloglasni Mandić. Mandić je u Republičkom MUP-u bio jedna od tri ličnosti koje su važile da vedre i oblače u Republici po pitanju bezbjednosti. Kasnije se pokazalo, a to je i na televiziji bilo prikazano, da je vrbovan od strane Karadžića, te da je bio glavni nosilac organizacije srpskog MUP-a u BiH. Inače, važio je kao veliki kriminalac, radio je sa podzemljem. Doznao sam da su čelnici stranke SDS pozivali u svoje prostorije svakog milicionera srpske nacionalnosti i prijetili im, kao i njihovim porodicama, fizičkom likvidacijom. Koliko se sjećam, do razdvajanja je ipak došlo u ponedjeljak, šestog aprila 1992. godine, ali su zajedno radili do izbijanja rata. Čulo se da je komandir srpske milicije Gagović, čije ime ne znam, dok je muslimanske bio Veiz Zulfo. Trebali su da razdvoje prostorije u utorak ili srijedu i da različito djeluju na terenu. Do toga nije došlo, jer po pričanju Zulfe, koji je bio zatvoren u KPD-u, na teren su išli u paru, jedan Srbin i jedan Musliman.

Kad su neki putnici išli preko željeznog mosta na Drini, odnosno u pravcu "Fočatransa" i "Čarapare", pucano je na putnike sa Ćelovine i to snajperima, te tako ranili neku ženu svoje nacionalnosti. Tada su ranili i Halilović Samira (bio u KPD-u i ispričao mi). U utorak, sedmog aprila, trebalo je izvući ranjene. Prvo se javio Abid Ramović, a sa njim je krenuo neki milicioner Srbin. Prilikom intervencije, na cesti, kod milicijskog auta, snajperom je smrtno pogođen Abid Ramović, dok drugom nije bilo ništa. U srijedu, osmog aprila, bila mu je dženaza, i to kod Musluk-džamije. Tu se, inače, nikad Muslimani nisu kopali. To je urađeno zbog blizine i sigurnijeg pokopa. Na dđenazi nije bilo dosta svijeta, jer se pucalo na džamiju sa Ćelovine. To mi je rekao Hasan Čankušić koji je bio na dženazi.

Odsustvo sa posla moglo se primijetiti i od ranije, ali je pronijeta vijest, što smo se i uvjerili, da su trećeg, četvrtog i petog aprila mnogi poslali svoju djecu na sela ili u pojedine gradove Srbije i Crne Gore, na sigurno mjesto, navodno kod rodbine ili roditelja. I pored toga, mi, Muslimani, nismo bili svjesni da se nešto sprema. U hodniku nam se pridružio Hasan Pilav, te zajedno odosmo pred Općinu. Na platou koji je presijecao put bilo se okupilo oko 200-300 građana svih nacionalnosti. Bio je postavljen mikrofon pred sami ulaz u Općinu, te su mnogi službenici - radnici iz Općine bili vraćeni od strane organizatora mitinga. Ubrzo je došao i jedan autobus rudara iz Miljevine, sa šljemovima, da uveličaju miting.

Govorili su Zijo Ajanović, ljekar specijalista, neuropsihijatar u bolnici, Ljubiša Prodanović, Mara Alić (udata za Bošnjaka), ali bez nekih posebnih efekata. Narod je stajao kao ukopan. Formirana je grupa građana koja je imala zadatak da obavi razgovor sa predsjednikom Općine Lojo Taibom, Radojicom Mlađenovićem, predsjednikom Izvršnog odbora SO Foča, kao i sa članovima svih stranaka. U grupi građana, pored Ajanovića, Prodanovića, Lole Kostić, bio je i Dževad Lojo, dipl. tehnolog. Vođeni su razgovori oko 12 sati istog dana, ali bez ikakvih rezultata. Čak su pregovarači doživjeli i neprijatnosti prilikom razgovora, od strane čelnika stranaka SDS i SDA. Taj dan se čulo da su u Foču došli Velibor Ostojić i Vojo Maksimović, što je ukazivalo na neku lošu situaciju i dodatne aktivnosti SDS-a u Foči. 


Utorak, sedmi april 1992.

Na posao sam otišao kao i svakog jutra. Začudilo me je kad sam pred zgradom vidio milicijski auto. Prišao sam milicioneru Miliću, upitao ga šta se to desilo. Reče mi da je dobio zadatak da vidi da li u direkciji "Maglića" ima nekih promjena, konkretnije, da li je neko zauzeo direkciju, na šta sam mu se nasmijao. Milić mi reče da je od strane SDS-a noćas došlo do zauzimanja radiostanice koja je smještena u Domu JNA. Poštu čuva mješovita straža Srba i Muslimana, a da su navodno Muslimani postavili barikade u Donjem Polju kod kafane "Kafe bor") te da ne daju proći nikome u pravcu bolnice i KPD-a. Isto tako, reče da je već došlo do nekih čarki, te da je SDS po svoj prilici zauzeo magacin vojne opreme za municiju TO u Livadama. Ušao sam u zgradu te primijetio da službenici koji su došli imaju neko čudno ponašanje. U kancelariji sam izvršio djelimičnu pripremu za taj dan, raspremio papire za rad, listao Oslobođenje sve do sedam sati. Bilo je uobičajeno da se kolege po rangu, i dijelom po funkciji, sastanemo po pola sata, malo proćaskamo i popričamo o aktivnostima i eventualnim problemima u poslu.

Tada uđose dipl. ing. Avdić Safet, stručni akademista za šumarstvo, te dipl. ing. Hasan Pilav, koji je tek počeo raditi (bio je na bolovanju više od osam mjeseci zbog infarkta). Tema razgovora je političko stanje i ekscesi koji su bili te noći. Razgovarali smo o najnovijoj organizacionoj šemi preduzeća. Razgovoru se pridružio Senad Pita, diplomirani inžinjer, koji je prebačen sa radnog mjesta direktora službe nabavke i sektora komercijale za šefa službe plana i analize. Da ironija bude veća, završio je ekonomski fakultet, smjer marketing. Razgovarali smo o zapostavljenosti Muslimana, općenito u preduzeću, posebno sa VS i VSS spremom. U moju kancelariju je pristigao Zdravko Begović, bivši direktor sektora komercijalnih poslova, a sada zamjenik generalnog direktora.

Ponovo je započeo razgovor o noćašnjim ekscesima u Foči i oko Foče. Inače, i ranije se u vazduhu osjećao miris rata. Počela je priča da Muslimani kontrolišu Donje Polje i Aladžu i da su se sa teškim naoružanjem ukopali na Šištetu. Srbi se nalaze na Ćelovini sa ukopanim topovima i ne daju da se priđe ovom brdu koje je sa desne obale rijeke Ćehotine, te kontrolišu skoro sve putne pravce, posebno pravac prema Goraždu. Kasnije se ispostavilo da Srbi drže i "Zabranu" te da su zbog mogućnosti prilaza koti Crni Vrh dovukli i teško naoružanje. U razgovoru sa Džemom (amidža), u srijedu veče dobili smo informaciju da se u Planinarskom domu smjestila neka vojska (iz Srbije i Crne Gore).

Nafa je radila drugu smjenu od 13 sati te mi je svratila u kancelariju, ali vrlo rano, negdje oko osam sati i 30 minuta, sva usplahirena i pod dojmom informacije da ce doći do ratnih sukoba za sat-dva između Muslimana i Srba. Nije htjela da mi kaže od koga je čula informaciju, ali mi je dala na znanje da odmah idem kući. U međuvremenu, u kancelariju pristiže Mustafa Mujćo Smajlović, direktor fabrike iverastih ploča (isti je pobjegao na vrijeme sa porodicom u Crnu Goru - Ulcinj, te u Makedoniju, zatim u Švedsku gdje mu se nalazi sestra. Bio je tražen od strane MUP-a Crne Gore i Vojne policije iz Foče u Ulcinju, ali se na vrijeme sakrio). Za njim je ušao i šef službe za finansiranje preduzeća, Čarapić Slobodan.

Ubrzo sam izašao iz kancelarije sa namjerom da kupim cigarete i hljeb. Na ulici je bilo vrlo malo poznanika. Odoh do kioska "Delikates". Bio je zatvoren. Produžih na stari dio grada. Ponekog sretnem, neke i pozdravim. Prolazim kroz Prijeku čaršiju, ima radnji otvorenih, ali nema koje meni trebaju. Rekoše mi da je UPI-jeva samoposluga u Samoborskoj otvorena. Produžim i nađem, uz duže čekanje, hljeb i cigarete. Vratim se istim putem. Na raskrsnici kod kafane "Konj" srećem grupu ljudi. Priđem. Jedan od govornika priča da Srbi u Čohodar mahali izgone iz stanova Muslimane, što me mnogo uzbudilo, te nastavih put prema kući. Kod servisa za opravku TV i radija vidjeh majstora Hadživukovića V. i Maša Loja. Pozdravismo se i odmah počesmo priču (bili su mi bliski) o situaciji u gradu, kad se začuše puščani plotuni iz pravca Ćelovine. Raziđosmo se, ja se vratih da potražim zaklon u zgradama, ali mi bi blizi i sigurniji pravac do kuće.

Sa velikim strahom i opasnošću dođoh do zgrade u kojoj sam stanovao. Ulazeći u stubište, čuh neke glasove u podrumu. Siđem i vidim Smajkan Miru (ime joj je, vjerovatno, Emira), Lojo Munibu, Dragicu Holl i Stanković Biljanu. Čiste i peru podrume i dio stubišta (za eventualno sklonište od bombardovanja i granatiranja). Kod kuće nađoh ženu, nasmija se kad vidje da nosim dva hljeba (nisam imao naviku da to radim) i reče: "Šta dosad radiš, vidiš da je počeo rat."

Skinem odijelo, presvucem pantalone, te zajedno sa Lojo Dževadom, njegovom djecom i Borom Holl odemo pripremiti stolice, klupe i stare kauče u podrumu. Na ovoj pripremi nisu se pojavili ni Enver Pilav, ni Aganović Džemo, ni Mujo Smajkan, ni Stanković Pero, ni Ćosovići, ni Stanići, koji su bili u zajedničkom ulazu. U priči sa Borom doznah da je Stanić, inače bivši predsjednik Saveza komunista, a kasnije potvrđeni nacionalista, po struci ljekar, a po funkciji direktor bolnice, poslao ženu i djecu u Crnu Goru u Tivat, gdje ima vikendicu.

Za Aganović Džemu žena reče da je na pregovorima u Općini. Tamo je bio i Enver Pilav, po struci agronom, ali je radio u SIZ-u za komunalne djelatnosti, a u SDA bio u odboru za lijevu stranu Ćehotine i to u gradu. Takve su bile organizacije SDA, u šta nisam ulazio, ali se znalo. Mujo Smajkan, penzioner KPD-a sa dobrim prinadležnostima, i ponekad bi ga nazvali "Sejdom Bajramovićem". Taj nadimak vjerovatno dolazi od njegovog ponašanja dok je radio u SUP-u i Općini. Ćosović Spaso (ĆosoviĆa su često pominjale izbjeglice iz Foče kao organizatora napada na muslimanska sela), bio je direktor Privredne banke, za njega rekoše da je djecu negdje poslao, a da mu se supruga nalazi u bolnici, gdje je inače radila.

Stanković Jovo, bivši direktor komunalnog preduzeća "Izvor", penzioner. Ima tri kćerke, dvije udate i jednu neudatu, koja je ljekar i radila je u bolnici. Jedan od zetova je u MUP-u, i to srpskom, kao inspektor. Prema nepotvrdenim pričama, molio je zeta da mene i Loju izvuče iz zatvora. Zet mu je Lojo Huseinu donosio hranu u KPD. Toga dana, negdje oko 18 sati, došao je Aganović Džemal. Zateče nas na stubištu. Meni i Džemalu, sav umoran, nabrzinu ispriča da se nije ništa moglo sporazumjeti sa srpskom stranom, jer su stalno njihovi ljudi pozivani telefonom i davane im instrukcije iz Centra SDS-a o novim zahtjevima da muslimanska strana preda naoružanje, na što niko nije mogao niti htio da pristane. Na sastanku su bili prisutni: Lojo Taib, predsjednik SO Foša, Vejo Safet, sekretar SO Foča, Aganović Ahmo, Mlađenović Radojica, predsjednik IO SO Foča, Vojo Bodiroga, član IO SO, Laković Predrag, član IO SO, i drugi.

Po utisku, ali i po zahtjevima, znalo se da su to zahtjevi Voje Maksimovića, Velibora Ostojića i Mire Stanića, predsjednika SDS-a Foča. Koliko se sjećam, sastanci su trajali sve do devetog aprila 1992. Na posljednji sastanak nije išao Aganović Džemo jer je sumnjao u pregovore i pregovarače kao i u moguće kidnapovanje Muslimana kao taoca, jer su osmog aprila, u samom gradu, u Domu zdravlja, uhvatili Avdu Šadinliju, ljekara i direktora Doma, Karović Ibrahima, ljekara, te dvojicu vozača, Muslimana, Hadžimešića i Hadžimusića (svi su kasnije, oko 18. aprila, privedeni u KP Dom). 

 

Srijeda, osmi april 1992.

Noć je uglavnom prošla sa neznatnim puščanim plotunima, ali nije bilo granatiranja. U kuću i u nas se uvukao strah na pomisao šta će donijeti dan, tako da se nije spavalo kao i obično, na krevetima, nego na podu, na parketu, zbog mjera bezbjednosti. Svanuće dana donijelo je more nevolja. Počelo se pucati na sve strane. Stalno smo slušali Radio Sarajevo, koje je prenosilo samo dio operacija u Foči. Telefoni su radili. Struja je taj dan bila normalna. Negdje oko 10 sati otišao sam amidži Almasu, i to pješke, sa ženom, prenijeli nešto hrane i tražili od njega da pređe kod nas, jer će mu biti sigurnije. Jednostavno nije htio.

Poslijepodne, zajedno sa ženom, odem kod amidže Dzemala da malo popričamo i da njih povezemo kod nas na sigurnije mjesto. Na povratku kući čula se puščana paljba. U ulici Maršala Tita, malo podalje, vidjesmo Stanković Jovu i njegovu ženu gdje nose neke torbe. Procijenismo da idu kćerki ili majki u Čohodar mahalu zbog boljeg i sigurnijeg skloništa. Otišli smo kući. U stanu smo bili sami. U stubištu su bile samo porodice Pilav, Aganović, Lojo, Holl i Smajkan. Dogovarali smo se na koji način da zaštitimo ulaz u stubište, zabarikadirali raznim predmetima vrata i napisali na vratima "MINIRANO". Djeca Lojo Dževada, vična ručnom radu, improvizovala su i postavila na zid stapine sa eksplozivom i baterije. Noc je prošla sa plotunima iz pješadijskog naoružanja. Opet smo spavali na parketu.


Četvrtak, deveti april 1992.

Počela su granatiranja sa dvije strane. Cilj granatiranja je Aladža. Vidjelo se da pojedine zgrade gore. U tom kvartu okršaji su žestoki. Džemo Aganović reče da je udarila granata u njegovu kuću i da nije eksplodirala. U kući su bili njegov amidža, majka i strina. Po našoj ocjeni, granate su dolazile od Orahova i Zabrane. Priča se da Muslimani uzvraćaju na taj dio sa Šišteta. U KPD-u sam čuo da Muslimani, zbog nestručnosti rukovanja, odnosno što, navodno, nisu skidali drugi osigurač sa granata - i one koje su bacili nisu uopće eksplodirale. Negdje poslijepodne Džemo Aganović reče da su mu četnici u kući ubili amidžu, majku i strinu. Čak je i Radio Sarajevo apelovao da se traži od zaraćenih strana da se obustave ratna dejstva kako bi se sahranili mrtvi. Radio je saopštio da su to zahtjevi jednog od ministara Vlade BiH, tj. Aganović Nedžiba. Telefon zvoni, pozivi sa svih strana. Najviše iz Sarajeva i Goražda. Razumljivo, od djece, braće, punice i punca. Ne znam otkud sve ljudi nisu zvali. Posebno me je dojmilo kad sam čuo glas Marka iz Sezane. Rekao sam mu: "Marko, pakao, pakao, sta drugo da ti kažem, idem u sklonište, u podrum." Poželio je sreću meni i porodici. Granatiranje je prestalo oko 16 sati. Nafa reče da hlade cijevi. Pauza je trajala oko dva sata, pa je poslije nastavljeno sa jačim intenzitetom sve do oko ponoći. Hrabriji su se vratili u stanove, a djeca i žene su ostali u podrumima da spavaju.