Wednesday, Apr 23rd

Last update07:37:00 PM GMT

Dosije Masovne grobnice Masovna grobnica kod Foče

Masovna grobnica kod Foče

Piše Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj masovnoj grobnici kod Foče

 

-"Muči me pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se osjećao moj babo dok su ga vodili prema jami?"

 

“Sve mi je jasno odavno. Moj otac je mrtav, ubijen, i samo je bilo pitanje dana kada će ga pronaći. Sada je i to gotovo, ali visi u zraku pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se on osjećao dok su ga vodili prema jami? O čemu je razmišljao, osjećajući smrad leševa, prije njega tu bačenih, svjestan da će za trenutak i on biti na hrpi”, govori Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj, smatra se, najvećoj masovnoj grobnici u Foči. Dakle, čekale su u mraku punih dvanaest godina onoga ko će ih probuditi, kosti Imširove, i drugih Bošnjaka - žrtava srpsko-crnogorske agresije na BiH, na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina.

 

Dokumenti Imšira Konakovića su se u rudniku odmah nakon prevrtanja zemlje ukazali, pa su članovi ekspertnog tima federalne Komisije za traženje nestalih mogli i pretpostaviti o kojoj grupi “nestalih” je riječ.

 

Nije bilo dileme. Posrijedi su bivši zatočenici KP doma Foča. Imšir je bio šumar, i lovac. “Dva puta su ga vodili od kuće. Prvi put, prvog maja. Naravno, o 1992. godini govorim. Rahmetli brat i ja smo se ranije sklonili, i sa sobom ponijeli očevu pušku. Pištolj, koji je on legalno imao, ostavili smo. Poslije smo saznali da je tada u kuću banuo Mićo Olović, komandir stanice milicije u Miljevini, odveo oca i pustio ga, zadovoljivši se tada samo njegovim pištoljem. Petnaestak dana nakon toga došli su Jezdimir Mališ i Brane Susić, i odvukli ga zajedno sa Fehimom Mulahasanovićem i Muradifom Musićem u stanicu milicije u Miljevini, a odatle u KP dom Foča. Na Fehimu su se posebno iživljavali. Njegov je sin bio predsjednik ogranka SDA.” Nikad niko više nije vidio ni Mulahasanovića ni Musića.

 

Da li su i njihova tijela pod jalovinom rudnika? Mališ i Susić danas žive mirno, niodkoga ometani, u Miljevini. “Majka je u kući ostala do septembra, a onda su je istjerali, i pola mjeseca, do poznatog velikog progona tamošnjih civila, živjela je sa jos nekoliko porodica u dajidžinom stanu. Njega, Nasufa Barlova, ubili su prije napada na Jeleč. Izvukla je mati srećom glavu i iz Partizana, u kojem je zatvorena sa stotinama drugih žena. Bolje da ne pričam... Majka se ipak najviše potrese kada pomene Hatidžu Karović. Jadnica, šećeraš je bila, i pala je u komu. Bez inzulina, koji joj nisu htjeli dati, njoj nije bilo spasa. Umrla je. Nedavno je ekshumirana"

 

Ko stoji iza zločina u Miljevini i Foči?

 

Na Imširovu, Hatidžinu, Fehimovu, Muradifovu sudbinu, i ne samo na njihovu, uticali su, tvrde svjedoci, pored Olovića, Malića, Susića, još neki, ljudi. Gdje su oni sada Pero Elez, čije se ime neizostavno spomene u svakom svjedočenju o zločinima u Foči i Miljevini iz tog vremena, posebno o ubistvima i silovanjima djevojčica, mrtav je. Ubio je, ne htijući, samoga sebe. Na jednoj vojnoj smotri krajem prve ratne godine nespretno se okliznuo, puška je opalila, i pogodila ga, u grudi. Navodno je prebačen u Crnu Goru, gdje je, i pored ljekarske njege, izdahnuo.

 

Pavle Elez, predratni učitelj ugostitelja, živi sada u Srbiji i Crnoj Gori, a pređe i preko granice, kad mu bude volja. Može mu se, šta god hoće. On Karlu ne interesuje. Leko Vuković, poginuo. Naravno, ni Miloša Krunića, stanovnika Miljevine, niko danas ne dira, kao ni Neđu Govedaricu, jednu od karika ondašnje civilne vlasti.

 

To je bio i Miro Stanić, prema nekima “glava” kriznog štaba, i predsjednik SDS u Foči. Pitao se za sve. Živi i on, neometan, u Crnoj Gori. Jedan od ratnih izvršilaca njegove lokalne politike tvrdi da ne dolazi u Foču, što i nema i ima veze s činjenicom da je vjerni Karadžićev jatak kada ovaj predje bh. granicu.

 

“Sada je Stanić slobodni strijelac, ništa ne radi izuzev što troši opljačkano”, tvrdi izvor. Priča o civilnim kreatorima zla Foče i Miljevine, čije se žrtve i ovih dana iskopavaju, ne može nikako proći bez makar ovlasnog spominjanja Velibora Ostojića, jednog od osnivača SDS, visokog dužnosnika ratne RS, a poslijeratnog ministra za izbjeglice i raseljene. Prije rata je bio lektor na TVBiH. “On je praktično u bijegu. Nigdje se javno ne pojavljuje, kreće se noću, poput zvjerke koja hoće zametnuti trag”, ističe sagovornik, podsječajući na još jednog od tih kreatora, prof. Vojislava Maksimovića. Interesantnog, ne samo zbog svoje ideologije, nego i zbog gotovo kolekcionarskog stava prema stanovima. “Ima ih, koliko se zna, četiri: na Palama, u Banjoj Luci, i u Beogradu...

 

A žena mu je uspjela vatiti i onaj sarajevski”, nabraja sugovornik, zastajući kod bivšeg ratnog gradonačelnika Foče, Petka Čančara, koji je poslije obnašao brojne ugledne funkcije. Naravno, to se moglo desiti samo u tzv. RS. I moze još uvjek, ali do kada!!!