Rječnik moje majke

Ove riječi, kojim se, između ostalih, služila moja Majka, zabilježio sam dijelom za njena života, a dijelom kasnije, po sjećanju, provjeravajući neke od njih kod svoje braće i sestara, upoređujući ih sa riječima koje se nalaze u objavljenim člancima.

Moja Majka Haša, rođena Zulfikarpašić, žvjela je skoro 97 godina. Nikada nije išla u redovnu građansku školu, nigdje nije bila u službi, cijeli život provela je u kući, pa je sačuvala izvorni bosanski jezik koji je naučila od svoje majke, i od oca, čuvenog Husein-bega Zulfikarpašića-Čengića, izuzetno mudrog i obrazovanog čovjeka, te u kući Trhulja, ugledne fočanske građanske porodice u koju se udala. Leksičko bogatstvo, neke karakteristične osobine bosanskog jezika /česta upotreba glasa h, naprimjer/, ćuvanje nekih starih slavenskih riječi koje su u svakodnevnoj životnoj praksi zaboravljene ili zamijenjene tuđicama karakteristike su tog jezika, koje nisu samo pokupljene u rodnoj kući, nego ukazuju na viševjekovno jezično pamćenje mnogih generacija ovih dviju porodica. I jedna i druga obitelj su stare i sa dugom tradicijom – u pisanim dokumentima o Bosni tragovi o njima nalaze se počev od 15. vijeka, i obje su svoju historiju vezale za Foču /ogranak Trhulja moga djeda i oca preselio se 1932 godine u Pljevlja/.

Foča spada u ono jezičko područje istočne Hercegovine iz kojeg je u protekla dva vijeka zračio najveći uticaj na stvaranje i razvoj književnog jezika naroda u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, jezika koji se donedavno zvao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, a sada se u četri države zove hrvatski, bosanski, srpski /možda će se jednog dana zvati i crnogorski/.